Tekst sestre pokojnog Marka Azapovića

Da mi danas dođe Isus, da pođe kući samnom, zamolila bih ga samo jednu stvar. Kažu kako je Isus ozdravljao druge, oživljavao ljude, podigao ih iz onog mraka kažavši da ustanu. Tako bih i ja voljela da oživi moga brata, koji je izgubio život zbog zlih ljudi. Voljela bih da mi ga vrati, baš onakvog nasmijanog, razigranog kakav je bio svaki dan. Da mogu ponovo pričati s njim i reći mu koliko ga volim i koliko mi je falio. Isusa bih povela u njegovu sobu, da vidi koliko ga je cijenio i vjerovao u njega.

Zašto su ga uzeli dobri anđeli, ako te štovao Isuse? Isuse dala bih svoj život, samo vrati njegov, on nije ništa kriv. Dovela bih ga do plave rampe, tamo gdje se družio i uljepšavao dan svojim prijateljima, koji su se zajedno smijali s njime, bili zajedno s njime u dobro i zlo. Povela bih ga na njegov grob, meni samo još jedan u nizu posjet da bi pričala s njime, iako nemam odgovora meni je bitno da je on tu, možda ne tijelom, već duhom i znam da čuva svoju seku i sve dobre ljude. Isusa bih upitala kako mu je tamo gore, u raju sa mojim djedom i dragim osobama, druže li se kao prije? Kad bih Isus otišao nazad gore, samo bih ga zamolila da me povede s njime da zagrlim svoga brata, da mu vidim plave okice nasmijanog lica.