‘Stepinac će biti brzo zaboravljen’, rekao je Tito i prevario se!

Ovaj spomenik podignut je u počast takvom jednom ‘zločincu', koji poput Krista trpi pod Poncijem Pilatom. Te se riječi ne nalaze u Vjerovanju tek kao spomen na povijesni događaj, nego također kao znak Kristove Crkve, koja baš danas, kao i nekada, nastavlja Njegovo trpljenje pod Poncijem Pilatom, pod silom svemoćne države.

Samo ljudi, koji ne poznaju događaje u svijetu, mogu tvrditi, da je država u opasnosti od Crkve: istina je naprotiv, da je vjera ugrožena od države.

«On će brzo biti zaboravljen«, rekao je Tito. Pilat je isto mislio, kad je zatražio posudu s vodom, da opere Krista sa svojih ruku. Dok su kaplje, poput blistavih dragulja na jutarnjem suncu, padale s njegovih ruku, on je bio uvjeren u svom srcu, da sve vode iz sedam mora ne bi bile dovoljne, da operu krv s njegove duše. «Što ću raditi s Kristom», odzvanjalo je kroz stoljeća, kao što i novi Pilat pita: «Što ću raditi sa Stepincem». Stepinac, koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izašao je iz sudnice kao opći vođa svoga naroda i kao uzor svijetu.

Jedan brat Nadbiskup, Kardinal Spellman, dao je odgovor jasan za čitav svijet. On je strgao njegovo ime s vrata tamnice i ispunio riječi Našega Gospodina protiv onih, koji bi htjeli ušutkati spominjanje njegovog imena: «Kažem vam, kad bi oni šutjeli, kamenje bi vikalo» (Lk 19, 40). Kardinal je učinio, da tisuće kamena tisuću puta odzvanjaju: Stepinac mu je ime! Kamen, odbačen po jugoslavenskim graditeljima, postao je temeljni kamen jedne zgrade u Americi. Dok će generacije za generacijama mladeži prolaziti ispod tog portala i imena, proročanstvo Pisma će se ispunjati: «Ex ore infantium» - iz usta mladeži bit će spominjano njegovo ime - ime Stepinac. Ova škola ne nosi to ime iz mržnje protiv njegovih lažnih sudaca, niti želi unaprijed odrediti, kako će Crkva ocijeniti njegovu svetost, već hoće biti dokaz i svjedok, da mi živimo u doba živih primjera.

Ima nešto vrlo zanimljivo u tom imenu, koje resi jednu školu za mladež. On je, naime, tada bio najmlađi Nadbiskup na svijetu, kad je bio imenovan na Stolicu Nikopse: bio je jedva četiri godine svećenik, kad mu je pastirski štap bio predan u ruke. Crkva time, što uzvisuje mladost jednim imenom i jednom školom, ohrabruje one, koji su razočarani nad mladeži i koji poput George Bernard Shawa govore, da je mladost propala po mladima, ili koji su, poput Clemenceaua, na svršetku Prvog svjetskog rata, i španjolskog pjesnika Unamuno za vrijeme komunističke revolucije u Španjolskoj, kazali: «Ne, ja ne vjerujem u mladež. Mladež je opterećena kugom. Europa je zaražena. I jedna i druga će izginuti u bjesnoći».

Mons. Fulton Sheen

bitno.net