Rastava braka promatrana kroz hedonizam, sebičnost i nezrelost

Knjiga Propovjednik nastala je u 3. stoljeću prije Isusa Krista. Pisac knjige ide duhovno svijetom otvorenih očiju. Mudrost života za njega više vrijedi od ludosti, kao što više vrijedi svjetlo od tame.

Iako se čini da on preporuča užitak, zapravo nije tako. On preporuča dužnost, a ne čovjekov užitak kao posljednji čin djelovanja. Propovjednik svojom knjigom izruguje nedostatak čovjekove životne mudrosti. Bog je u čovjeka usadio misao, mudrost da razmišlja o sveukupnosti trajnosti i omogućio mu da razmišlja o svakodnevnom slijedu događaja i da vlada sadašnjim trenutkom. „Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom. Ima vrijeme kad se rađa, vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi i vrijeme kad se čupa posađeno. Vrijeme kad se ubija i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se ruši i vrijeme kad se gradi. Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme tugovanju i vrijeme igranju; vrijeme kad se baca kamenje i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli i vrijeme kad se rastaje. Vrijeme kad se traži i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva i vrijeme kad se zabacuje. Vrijeme kad se dere i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se šuti i vrijeme kad se govori. Vrijeme kad se ljubi i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu i vrijeme miru. Što koristi dakle čovjeku, koji se trudi, sva muka njegova? Vidjeh nevolju koju Bog naprti ljudima da se muče oko nje. On čini sve lijepo u svoje vrijeme. I svijet je on predao njihovu istražujućem duhu, ali da ne može čovjek djelo, što ga tvori Bog, dokučiti od početka do svršetka. Spoznadoh! Ništa bolje nema za njih, nego da se vesele i uživaju u životu. A i da čovjek jede i pije i uživa život uza svu muku svoju, dar je to Božji. Spoznadoh: Sve što tvori Bog, traje vječno. Ne može se tomu ništa dodati, ništa od toga oduzeti. Bog je tako to uredio, da bi ga se bojao čovjek. Što je, to je već davno bilo. Što će biti, to je već odavna bilo, što je prošlo, Bog donosi opet. Još nešto vidjeh pod nebom: mjesto prava - tu je vladala zloća; mjesto pravednosti - tu su vladala zlodjela. I ovako rekoh u srcu svojem: ‘Bog će suditi pobožniku kao bezbožniku, jer on je vrijeme postavio za svako osnivanje i djelovanje'. Ovako rekoh u srcu svojemu: ‘Takvo je biće čovječje, da ih Bog iskušava, te spoznaju, da su kao stoka, jest, oni sami'. Jer je sudbina ljudi i sudbina životinja jednaka sudbina. Kako umiru jedni, tako umiru drugi: isti dah imaju svi i ništa ne nadvisuje čovjek životinju; jer je sve taština! Sve ide na jedno mjesto; sve je postalo od praha i sve se vraća u prah. Tko zna, je li se životni dah čovjeka uspinje gore, je li životni dah životinje ide dolje u zemlju? Tako vidjeh, da ništa nema bolje čovjeku, nego da se veseli svojim djelima. To je plaća njegova, jer tko će mu dati da sudjeluje u onom što će biti poslije njega?" (Prop 3,1-22).

Kako danas žive mladi ljudi? Kako žive mladi bračni parovi, mudro ili ludo, veliko je pitanje. Misle li samo na sebe i na užitak kao posljednji cilj djelovanja? Znaju li svoje dužnosti? Jedno sam vrijeme prijateljevao s jednom meni dragom obitelji, za vrijeme službovanja u njihovoj župi. Bio sam i na svadbi njihova sina. Promatrajući to dvoje mladih, pomislio sam da su divan bračni par i da će njihov brak vječno trajati. Tijekom nekoliko godina rođeno je u tome braku dvoje djece i sve je ukazivalo na čvrstu bračnu vezu. Ništa nije izazivalo nikakvu pomisao da bi bračna ljubav slabila, da bi, kako mladi znaju reći, „kemija" između njih nestajala. Ta je obitelj zračila zajedništvom, pogotovo je vladala izuzetna bliskost snahe sa svekrvom i svekrom. Jednog me dana šokirala izjava gospođe Vere: „Napustila nas je snaha. Sa sobom je povela djecu i ne živi više s nama." Upitao sam: „Ima li kakav razlog, svađa ili nesklad?" „Ne, nema", odgovori Vera. „Nada se pokupila na brzinu i otišla." Upitah svekrvu Veru: „A kako se ponašala u posljednje vrijeme?" „Čudno, zaista čudno. Svakog je vikenda odlazila navečer sa prijateljicama ‘u život' i vraćala se u jutarnjim satima. Živjela je kao da nema djece, kao da je slobodna djevojka. Nitko joj ništa nije prigovarao, takvo je bilo njezino konstantno ponašanje." Užitak, hedonizam kao posljednji cilj osobnog djelovanja. Ima li tu bračne zrelosti? To je veliko pitanje. Vrlo dobro konstataciju o takvom ponašanju u braku dao je Milan Košuta, psihijatar i psihoterapeut, za Vijesti RTL-a, govoreći o velikoj krizi institucije braka u Hrvatskoj. „Mora se reći uz to da su ljudi sve više razmaženi i sebični, a s druge strane ne podnose patnju tek tako kako su nekad podnosili. I kažu, idem vidjeti što mogu. I, kao rezultat toga, ljudi se sve više razvode." Živjet ćemo zajedno dok ide. Kad otkrijemo da nemamo više ništa zajedničko, da više među nama nema „kemije", rastat ćemo se. Je li za to imalo kriva Crkva, pitaju se neki. Ili su prisutni osobni egoizam i hedonizam, koje je teško iskorijeniti? Zaista, teško pitanje.

Crkva je na Drugom vatikanskom koncilu, u dokumentu „Gaudium et spes" (Radost i nada), jasno progovorila o dostojanstvu braka. „Dostojanstvo te ustanove ne odražava se ipak svuda istim sjajem jer ga potamnjuju višebračnost, pošast rastave braka, takozvana slobodna ljubav i druga izobličenja. Povrh toga, vjenčana se ljubav često obeščašćuje sebičnošću, hedonizmom i nedopuštenim postupcima protiv rađanja. K tomu, današnje gospodarske, društveno-psihološke i političke prilike unose nemire u obitelj. Napokon, u nekim se dijelovima svijeta sa zabrinutošću opažaju problemi koji izlaze iz porasta pučanstva" (GS 47). Kada znamo da je sveopći koncil, na kojem su bili okupljeni svi biskupi svijeta, završio s radom 1965. godine, onda nam je jasno da je Crkva još prije 53 godine znala uzroke čestih rastava braka među katolicima diljem svijeta. Ne možemo osporiti činjenicu da je institucija braka duhovno izobličena, kao da je slobodna ljubav potiho postala suvremeni trend. A još više ne možemo osporiti da je hedonizam, uživanje bez granica, dio naše europske civilizacije. Ne postoji više granica: udana sam, oženjen sam, ne mogu živjeti kao da sam slobodna djevojka ili slobodan mladić. Sada sam u braku, te prihvaćam u svemu instituciju braka, pogotovo po međusobnom zajedništvu u ozbiljnom odgoju djece. Gospođa Nada iz moje stvarne priče živi i dalje kao da je djevojka. Budući da je rastavljena, iako je i dalje vjenčana, živi punim plućima svoj egoistično-hedonističko-zabavni život, kao da je još uvijek djevojka. Muž joj redovito plaća alimentaciju i vikendom čuva njihovo dvoje djece. Ona dobro koristi te slobodne dane za plesnjake i druga različita druženja. Nije tu kriva Crkva, a možda ni roditelji. Kriva je, kako kaže dokument „Gaudium et spes", izobličena samosvijest, neizgrađeno stajalište u kojemu bi Nada rekla: ja sam žena u braku, ja više nisam djevojka, ja sam supružnica s obavezama prema mužu i djeci. Moram izgraditi svoj staleški život i eliminirati iz života hedonizam, a to vrijeme iskoristiti za služenje u ljubavi prema članovima obitelji. Svojim egoističnim ponašanjem Nada obešćašćuje vjenčanu ljubav. Je li toga svjesna, veliko je pitanje. Tko joj to može reći i hoće li ga poslušati, veliko je pitanje. Žalosno je da je osobni hedonizam zabavnog života važniji od obiteljske zajednice i rasta djece u homogenoj zajednici. Pronaći pravu, ozbiljnu formulaciju braka, za one koji su egoistični ili hedonističkog usmjerenja u Hrvatskoj, doista je teško. Za sve pod nebom, rekao bi Propovjednik, postoji vrijeme. Vrijeme rađanja, vrijeme umiranja, vrijeme sađenja i vrijeme čupanja, vrijeme građenja i vrijeme rušenja. Zadaća nam je da postanemo toga svjesni, da živimo sukladno tome. Da nam staleški život bude prilika za posvetu osobnosti i stvaranje obiteljskog ozračja, u kojemu će, tjelesno i duhovno, zdravo odrastati djeca uz oba roditelja. Nikako ne možemo živjeti egoistično i nezrelo. Živjeti u braku kao da nismo u braku, živjeti prvenstveno za osobni užitak, nije nikako mudro.

Kušnje Zloga ne bi smjele biti povod da vrijeme i sve oko sebe prilagođavamo samo sebi i svojim sebičnim ciljevima. Dar Božji je da možemo uživati, kako piše Propovjednik, uz patnju i odricanje. „Bog je tako to uredio, da bi ga se čovjek bojao", piše Propovjednik. Bojimo li se Boga, imamo li prema njemu i njegovim zapovijedima strahopoštovanje ili nam je otupjela savjest i otvrdnuli srce i savjest. Zar nije promašaj vječito tražiti sebe u prostoru i vremenu? Prolaznost i ispraznost svega ljudskog, o čemu piše Propovjednik, jest prilika da se zamislimo kako život ide svome cilju, kako, stvoreni i rođeni od Boga, prema njemu idemo, kako prah od kojega smo stvoreni relativizira svaki hedonizam, sebičnost osobnih ciljeva. Zbog toga je važno neprekidno korigirati sebe, svoja stajališta, makar nam se činilo da plivamo protiv onoga što je trend, što je cool. Posijani korov relativiziranja klasičnih katoličkih obitelji kao nečeg zastarjelog čupajmo svim mogućim silama. Tražimo ponovno pravu osobnu formulaciju braka i katoličkih obitelji. Jedna od mogućih formulacija može biti: „Ljubav je sjeme, a brak vrt. I, kao tvoji vrtovi, brak zahtijeva potpun angažman, mnogo truda, ljubavi i brige. Nema smilovanja prema korovu, čupaj ga prije negoli se zakorijeni. Posveti se svome braku jednakom požrtvovnošću kakvu ulažeš u svoje nasade pa će sve biti u redu. Ne zaboravi da u brak treba neprestano unositi nešto novo, ako želiš da cvate..." (Barbara Taylor Bradfort).

A jedna pametna misao kaže: cvati ondje gdje si posijan. Ondje gdje jesmo, cvjetajmo tjelesno i duhovno, ne bježeći od ljudi, djece i obitelji, uz Božju pomoć.

vlč. Vladimir Trkmić