PROPOVIJEDI B 33. nedjelja kroz godinu

Život poslije tunela
Svaki put kada automobilom vozim kroz duži tunel, zaokuplja me jeziva nelagodnost. Ja moram nehotično misliti na strašne nesreće u tunelu koje su se dogodile u zadnjim godinama. Slično mi se događa kada kročim u avion. Osjećam napregnutost za vrijeme polaska i za vrijeme spuštanja. Ipak se vozim automobilom kroz tunel i upotrebljavam avion kada mi to izgleda nužno. Ja se nadam i vjerujem da odgovorni rade na tome kako bi se smanjio rizik nesreća. Meni je jasno da se one (nesreće) ne mogu nikada posve isključiti. Iluzija je vjerovati da tehnika može jednoć biti tako savršena, da se ništa strašnoga ne dogodi. Meni je jasno da sam i ja sam nesiguran faktor. Ne samo da specijalisti sigurnosti moraju računati s GAU, tj. «najvećom mogućom nesrećom» i s time živjeti; svakom pojedinom čovjeku mora biti jasno, da nesreća može također i njega pogoditi.

Katastrofa i super-katastrofa
Židovi i kršćani 1. stoljeća doživjeli su jednu vrstu super-GAU, super-katastrofu, kada su poslije židovskog ustanka u 67. godini Rimljani uništili Jeruzalem. Po svopćem židovskom shvaćanju - također i Židova koji su se priključili kršćanstvu - živjelo je mišljenje, čak i čvrsto uvjerenje, da će s propašću hrama doći istovremeno i do svršetka svijeta. Život poslije ove super-katastrofe nije bio za njih više zamisliv.

Život ide dalje
Kada je tekst bio pisan, kojega smo mi danas čuli u Evanđelju, stajali su kršćani posve pod šokom ovoga događaja. Evanđelist Matej pokušao je svojim sukršćanima dati odgovore, time da je citate iz Starog zavjeta i iz predanih Isusovih riječi o apokaliptičkom govoru, skupio u jedan govor o kraju svijeta. Za kršćane je tada bilo slično teško shvatiti, kao za ljude danas koji moraju učiti prihvatiti, da se život i poslije jedne katastrofe nastavlja. Svijet se i dalje okreće i mora se u njemu živjeti bez onih ljudi, bez kojih se ne bi mogao predstaviti osmišljen život.
Evanđelist pokazuje - i pri tome se opoziva na jedno držanje koje proizilazi od samog Isusa - da postoji život i poslije najveće moguće katastrofe. Čak i poslije najveće zamislive super-katastrofe, svršetka svijeta, vidi on jednu budućnost za sve koji vjeruju u Krista. Pa makar svijet i propao, oni se smiju nadati da će Sin čovječji doći s velikom moći i slavom i skuptiti svoje sa svih strana svijeta.

Nadati se u Sina čovječjega
Na čemu možemo mi zasnovati ovu nadu? Isus je živio očito u svijesti da će njegova osobna sudbina završtiti u katastrofi. Za njegovu osobnu egzistenciju bio je kraj, ljudski gledano, totalna propast. Ne samo da mu je bio oduzet život, već su njegovi protivnici pokušali, osporiti mu svako dostojanstvo i ugled, svaku slavu koja bi ga mogla nadživjeti. Kao bezbožni razbojnik bio je pogubljen. Sjećanje na njega trebalo se za uvijek ugasiti...
U uskrsnuću slave kršćani iskustvo i uvjerenje da postoji život i poslije jedne takove katastrofe. Isus je išao u smrt s povjerenjem da za Boga postoji «život poslije toga».

Kršćani imaju budućnost
Katastrofe koje pogađaju ljude i pored znanosti i tehnike, a naročito one katastrofe koje pripisujemo upravo znanosti i tehnici, čine nas, sviđalo se to nama ili ne, svjesnima da mi s katastrofama moramo računati i živjeti. Mi moramo sve učiniti da smanjimo riziko katastrofe. Kod svih napora u tom smjeru ostaje realno, računati i s katastrofom koja može prouzročiti kraj svijeta.
Za ljude koji, kao Isus od Nazareta, vjeruju u jednoga Boga ljubavi, postoji nada u život poslije katastrofe; isto kao poslije katastrofe vlastite smrti kao i poslije «super-katastrofe».
Bog koji je stvorio svijet i ljude, odnosno dopustio da nastanu, veći je od stvorenoga, mudriji od mudrosti cijelog svemira, jači nego sve snage prirode, sposobniji je ljubiti (jače) nego svako biće koje živi. Ja vjerujem u toga Boga kada idem u susret mojoj budućnosti, iako ona ponekad izgleda tmurno. I stoga, jer vjerujem u toga Boga, trudim se, da izgrađujem budućnost ovoga svijeta.
P. Hans Hütter / Katica Kiš