PROPOVIJED C Presveto Trojstvo

Vjerovati u nešto
Uvijek ponovno osjećaju se ljudi, s kojima stupim u vjerski razgovor, primorani da tvrde u odnosu na mene, kako se njihova vjera značajno razlikuje od moje, ali da oni ni u kom slučaju nisu nevjernici. Oni najčešće naglašavaju: također i ja vjerujem «u nešto», u «nešto višega». Ili naglašavaju: «Ja također imam -svoju vjeru-, iako se ona razlikuje od vjere kakovu hoće imati Crkva.»
Ja se moram vrlo suzdržati kada moji sugovornici imaju o «mojoj» vjeri pojašnjenje, još prije nego što sam otvorio svoja usta. Ja moram svoj impuls gušiti i njima jednom pokazati, kako imaju vrlo neprecizne predodžbe o vjeri Crkve.
Tijekom godina naučio sam, iza njihovih izjava, najprije potrebe mojih sugovornika ozbiljno i istinski uzimati.

Osobna iskustva s Bogom uzeti ozbiljno
Ovdje postoji, u prvom redu potreba, da se uzme ozbiljno s osobnim i vjerskim božjim iskustvom, a u drugom predpostavka da se ova osobna iskustva razlikuju od onih, kako se treba vjerovati po nauku Crkve. U oba motiva vidim ja jednu pozitivnu stavku za razmišljanje o Bogu koje stoji u središtu blagdana presvetog Trojstva, a koje se ne protivi crkvenoj nauci o Bogu.

Nauka o Bogu
U tijeku teološke i crkvene povijesti nastao je iz nauke o Bogu jedan komplicirani sistem da se također i teologija više ne može razumjeti. Ona može povijest prikazati kako je došlo do odgovarajućih izvještaja i teoloških oblika. Ona može dokazati da taj razvoj ima svoje opravdanje i dublji smisao. Na kraju ostaje spoznaja da mi Boga ne shvaćamo i da ga ne možemo staviti u jednu formulu.

Iskustvo o Bogu
Ja se usuđujem tvrditi, kako mnogi od onih koji naglašavaju da također u «nešto» vjeruju, manje hoće staviti u pitanje vjerske sadržaje Crkve, već način kako ona propisuje vjerske smjernice te da one obranjuju crkvene naučne izjave u odnosu na tajnovitost naše vjere u Boga.
Trebalo bi nama teolozima i ljudima crkve to dati na razmišljanje, kako oni to misle da moraju obraniti tajnovitost Boga u odnosu na nas. Da li mi možda budimo utisak da mi znamo točno pojašnjenje o Bogu i da nitko nama ne može ništa više o Bogu pričati?
Slično mi se događa s drugim motivom tj. akcentom «moj» Bog. Naravno da me dirne kada netko tako slobodno uzima Boga u svoje vlasništvo. Ali ne činimo li mi isto kada mi govorimo o «našem» Bogu? Tu kruže razuzdane uzrečice kao: «Kada je tvoj Bog mrtav, uzmi tada mojega!» Što ili tko nam daje dozvolu da govorimo o «našem» Bogu? Bilo bi dobro kada bi se češće na to prisjetili, kako je nastala naša slika o Bogu i kako je došlo do duboko-osmišljenih teoloških izreka o Bogu.
Uvijek ponovno su ljudi došli do svojih granica u svom govoru o Bogu te došli do iskustva: «Tako, kako smo mi Boga do sada pretpostavljali, to nije Bog.» Bog je posve drugačiji. Tako jednostavno to nije s Bogom...

Bog je posve drugačiji
Najupečatljivije biva to objašnjeno u starozavjetnoj pripovijesti o Božjem iskustvu Mojsije i Ilije. Oni, moćni božji sljedbenici, moraju na kraju svoga života doživjeti iskustvo: Bog je posve drugačiji.
Također i Isusovi učenici moraju, što se tiče njihove predodžbe o Bogu, proći jedan proces učenja: To s Bogom je posve drugačije nego što smo mi to u početku mislili. Pri tome se radi o dvostrukom opažanju, o dva koraka vjerovanja u Boga. S jedne strane doživjeli su iskustvo: U pripovijesti pređa o njihovom iskustvu o Bogu, ima nečega što je za njih od pomoći i spasonosno. Ali čim se dublje pozabave s Bogom, dođu do iskustva da je on posve drugačiji i da se ne dozvoli uloviti.

Kako dovesti Boga do govora?
Ja vidim kao najveći izazov kršćanske Crkve: Kako možemo mi Boga dovesti u našem vremenu do govora? Ja sam siguran da to neće uspjeti kroz ponavljanje formula i uzrečica.
1. Držim za neophodno da mi najprije skupimo hrabrost, da dovedemo naša osobna iskustva s Bogom do razgovora, iako su ona vrlo skromna. Tu se radi nužno uvijek o »mojem» Bogu. Za jednim Bogom koji me osobno ne dira i pogađa, ne postoji veliko potraživanje. Pri tome sam uvjeren da svaki čovjek ima svoje iskustvo s Bogom, da pita za Boga; da hoće uvrstiti svoje životno iskustvo pod veću ovisnost. K tome pripada također da vjerska iskustva sugovornika - pa makar mi bila vrlo strana - uzimam ozbiljno i njih pojašnjavam.
2. Drugo, držim za nužno, osobne doživljaje i misli o Bogu staviti u odnos s iskustvima i mislima ljudi koji žive oko nas i koji su prije nas živjeli. U takovoj mjeri kada mi nađemo zajedničku crvenu nit, moći ćemo pričati o «našem Bogu». Pri tom sam uvjeren da će nam stare pripovijesti i vjerske sklonosti zasvijetliti u novom svjetlu. Mi možemo imati iskustvo: ja nisam prvi koji ima ovakova iskustva s Bogom. Meni se događa kao Iliji, Petru, Augustinu ili Blaise Pascalu...
3. Još treće treba biti nadodano mom mišljenju za uspješni razgovor: hrabrost, osloviti ovoga Boga kojega ja susrećem u svom vlastitom životu i u životu drugih i stupiti s Njim osobno u razgovor.

S tim se za mene zatvara krug i mi smo tajni današnjeg blagdana posve blizu na tragu: Bog je neshvatljiv, nedokučiv. U povijesti se pokazao kao stvoritelj, kao izbavitelj i osloboditelj, kao i veliki pratioc. On je tako blizu da Ga možemo osloviti kao osobu i stupiti s Njim u vezu.
P. Hans Hütter
Prijevod s njemačkog: Katica Kiš