PROPOVIJED C Bijela nedjelja

«Ne budi nevjeran, nego vjeran, Toma!»
Današnje evanđelje budi u meni, uvijek ponovno, sjećanje na događaj koji se dogodio prije mnogo godina u mojoj obitelji. Jedan od moje braće zove se Toma, a ja se sjećam kako je jednoga dana moja majka rekla njemu: «Ne budi nevjeran, već vjeran Toma!» Što se dogodilo?
Između moje majke i mojega brata razvila se duža diskusija o nekoj stvari. Moj brat, tada 10 godina star, uvjeravao je svoj stav, kako bi ostvario svoje mišljenje, ali moja majka je bila drugačijeg shvaćanja. S primjerima i argumentima pokušala mu je objasniti da je taj put bio krivi i on bi trebao nju slušati. Kada ovo amo-tamo, argumenti i protu-argumenti nisu doveli do zajedničkog rješenja, tada se mojoj majci spontano otela slijedeća rečenica: «Ne budi nevjeran, nego vjeran Toma!» I s tim je bila završena diskusija.

Kada sam ja čuo tu rečenicu, morao sam se smijati u sebi, jer je to bio vrlo čudan način postupanja, kako bi se jednu prepirku, na ovaj način dovelo kraju.
Danas - mnogo godina kasnije - pitam se: Da li je bilo pogodno, da je moja majka u onoj situaciji upotrijebila nagovještaj iz ovog mjesta u evanđelju? Ja ne mislim sada, da li je to bilo iz pedagoškog pogleda u redu, već da li je ova rečenica tada bila prigodna u vezi s današnjim evanđeljem. Što je bilo mojoj majci važno i o čemu se radi evanđelisti Ivanu kada je zapisao ovaj događaj?

Vjeruj mojoj riječi
U diskusiji između mojega brata i moje majke, u argumentiranju, u skupljanju dokaza i stavljanje jednog i drugog u pitanje, moja majka i brat Toma konačno nisu mogli učiniti niti jedan korak dalje. Razgovor se vrtio u krugu. Za i protiv su se poništavali. Moja majka je imala osjećaj da će na osnovu svojega iskustva moći ocijeniti izlaz stvari i ona se plašila negativnog iskustva za mojega brata. To mu je htjela uštedjeti, bez da je mogla dokazati da će to zaista tako i nastati. S izrekom: «Budi vjeran Toma», pokušala mu je reći: «Ne čekaj na dokaze, već mi vjeruj! Ti znaš da ja želim dobro tebi, ti se možeš na mene i na moju riječ zaista osloniti.»

Nepovjerenje uništava vjeru
Ne radi li se evanđelisti Ivanu također o ovom povjerenju u današnjem mjestu Biblije? Toma, jedan od dvanaestorice koji je s Isusom i učenicima bio tri godine zajedno na putu, imao je teškoću vjerovati riječima svojih prijatelja. Poslije svega onoga što se s Isusom prošlih dana dogodilo u Jeruzalemu, njegova muka i smaknuće kao zločinca na križu, sve je to njegovo povjerenje u Isusa - u njegovu blagovijest i da je on Sin božji - strašno uzdrmalo. Njegovo nadanje koje je položio u Isusa, bilo je temeljito poništeno. Postoji li za to sve jedan osmišljen razlog, jedan smisao? On ne nalazi niti jedan i tako ne može više vjerovati riječima svojih prijatelja.

Potražnja za dokazima
Toma hoće dokaze, opipljive dokaze, a ne samo argumente i lijepe govore. Njegovi prijatelji mu ne mogu pružiti ove dokaze.
Ali Isus se zauzima za njega, on mu pomaže iz nepovjerenja, koje ga je zaokupilo. Isus susreće svoga učenika Tomu upravo na onoj ravnini koju ovaj potrebuje, kako bi ponovno mogao povjerovati.
A kako stoji s našom vjerom u Isusa, Mesiju, Uskrsloga? Kako izgleda naše povjerenje u napisanu riječ evanđeliste, u prenešena svjedočanstva Isusovih učenika? Tražimo li mi i očekujemo li mi dokaze o Isusu, o njegovoj blagovijesti, uskrsnuću, životu poslije smrti?
Poneki kršćani traže u «čudima današnjice» dokaze za osmišljenje svoga vjerovanja. Lourd, Fatima, pokrov iz Turina, Marijino ukazanje na cijelom svijetu...Ovisi li moje vjerovanje zaista o istinitosti ovog starog platna?

Vjera kroz povjerenje
Isus je rekao: «Blaženi koji ne vide, a ipak vjeruju.»
Kada čitam današnje evanđelje, dobivam utisak, da je evanđelist Ivan ljudima svojega vremena htio doviknuti: «Vi me poznajete, vi me znate, da vas nisam nikad prevario! Vi možete meni i mojoj riječi vjerovati! To što sam napisao, istinito je i uvjerljivo.»

Povjerenje učiti
Da li će netko biti i da li jest sposoban za povjerenje, ovisi to o dubokoj povezanosti s temeljnim iskustvom u djetinjstvu. Pomislimo mi na to kako djeca uče svoje prve samostalne korake. U početku dijete potrebuje nekoga ili nešto za čega se može čvrsto pridržati. Ovo držanje daje mu osjećaj i spoznaju za sigurnost. Ipak s vremenom mora svako dijete učiti kako mora i treba i to pustiti, da bi moglo istražiti svijet i život. Roditelji ohrabruju svoje dijete s ispruženim rukama: «Dođi k meni, ja sam tu, ti se ne trebaš plašiti, ja pazim na tebe, tebi se ne može ništa dogoditi.» I tako se konačno dijete usudi za prvi korak, samo i slobodno, osigurano rukama ljudi kojima vjeruje. Mnogi ovakovi koraci i iskustva o mogućnosti povjerenja potrebujemo mi u našem životu, a na tim se koracima temelji naša vjera.

Povjerenje ne treba dokaze
Događaj između moje majke i mojega brata me je naučio: Ako ne mogu vjerovati, ne vrijede mi niti najbolji i najveći dokazi. Povjerenjem i vjerom ne potrebujem nikakve naknadne dokaze. Za mene je današnje evanđelje ohrabrenje: zaboravi sve tvoje spekulacije, vjeruj u to: Isus je zaista uskrsnuo - za tebe i za mene je uskrsnuo.
P. Wolfgang Jungmayr (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)