PROPOVIJED C 4. Korizmena nedjelja

Istina o Bogu i ljudima
Isus upotrebljava ovu pripovijest kao usporedbu za put Boga sa čovječanstvom i sa svakim pojedinim čovjekom. Isus Krist nam kaže u ovom Evanđelju istinu o Bogu i ljudima. Onaj tko sluša ove riječi, spoznaje zaista situaciju čovječanstva i svoj vlastiti položaj. Iako je stanje svijeta često puta potišteno, mi se smijemo, pored svega nadati: jer Bog ljubi, Bog je otac koji čeka, koji ne zaboravlja niti jednog pojedinca, niti jednu genaraciju.
Dimenzija ljudske slobode
U pripovijesti o mlađem sinu otkriva se pustolovina ljudske slobode. Vlastitom odlukom sin napušta kuću svoga oca, upada u grijeh i nevolju i kroz vlastitu odluku vraća se nazad.
Bog je darovao ljudima dar slobode. U svojoj slobodi može on uređivati i oblikovati ovu zemlju, može stvoriti divna djela ljudskoga duha; znanost i umjetnost, privredu i tehniku, cijelu kulturu. Sloboda osposobljava ljude za jedinstveni oblik ljudske ljubavi, koja nije posljedica prirodnog privlačenja i instikta, već slobodan čin srca. Sloboda je ona iskra božanskog veličanstva koju dopušta Bog čovjeku, kako bi spoznao njegovu sliku. Ona ga osposobljava kao najviši čin ljudskog dostojanstva da Boga ljubi i obožava.
Glad za slobodom
U čovjeku živi jedna duboka glad za slobodom. On ne može bez nje ljudski-dostojno živjeti. Nitko ne smije ljudima uskratiti slobodu. Onaj tko mu oduzme slobodu, ne samo da ga spriječava u razvoju njegovih najviših sposobnosti, već poništava također njegovo dostojanstvo.
Sloboda i odgovornost
Sloboda ima svoju cijenu. Svi koji su slobodni, trebaju se upitati: Da li smo mi u slobodi sačuvali naše dostojanstvo? Sloboda ne znači raspoštenost ili samovolja. Čovjek ne smije sve činiti, što tko može. Ili što mu se sviđa. Ne postoji sloboda bez povezanosti. Čovjek odgovara za sebe samoga, za svoje bližnje i za cijeli svijet. On će biti pitan od Boga za svoje ponašanje. Jedno društvo koje bagatelizira odgovornost, zakon i savjest, uzdrmava fundamente ljudskoga života. Čovjek bez odgovornosti upast će u užitke ovoga života i kao izgubljeni sin stići do ovisnosti i izgubiti svoju domovinu i slobodu.. On će u bezobzirnom egoizmu zloupotrebljavati ili prigrabiti sebi materijalna dobra. Tamo gdje nisu priznate veze na posljednje vrijednosti, raspada se brak i obitelj, tamo se omalovažava život drugoga, naročito nerođenog, starog i bolesnog čovjeka. Iz štovanja Boga postat će štovanje novca, prestiža ili moći. Neodgovorna upotreba znanosti i tehnike, ukazuje na najveću negativnu dimenziju slobode. Ne samo da ona nudi strašnu mogućnost da ubije milijune ljudi u jednom trenutku, već može zemlju učiniti nenastanjenom.
Nije li cijela povijest čovječanstva također i povijest zloupotrebljene slobode? Ne idu li mnogi od nas putem izgubljenog sina? Oni stoje pred skršenim životom, pred iznevjerenom ljubavlju, u osobno skrivljenoj nuždi, puni straha i očaja. «Oni su sagriješili i izgubili su veličanstvo Boga». (Rim 3,23) Oni se pitaju: Kuda sam dospio? Gdje se nalazi izlaz?
Razlog naše nade
U prispodobi pokazuje Isus oca koji čeka. Ovaj čeka sa strpljenjem. On izgleda svoga sina i žuri mu u susret. To je razlog naše nade: Otac koji čeka. Niti jedan čovjek ne može tako daleko zalutati, a da se ne bi mogao vratiti kući svome ocu. Niti jedan sin, niti jedna kći ne treba očajavati, sebe izgubiti ili pasti u mržnju protiv sebe. Naš Bog je milostiv i ljudski-prijazan Bog. «Ako nas srce optužuje, Bog je veći od našega srca i on zna sve». (1 Iv 3,20) Kroz krivnju i grijeh nije posve uništena ljudska sloboda. Svaki se može u svojoj nuždi obratiti Bogu ocu i moliti za njegovu milost. Ali nitko nije pošteđen odluke da se obrati i da promijeni svoj život. Obraćenje je čin ljudske slobode, kroz koju biva čovjeku opet poklonjeno izgubljeno dostojanstvo.
Zadatak za milosrđe
Boga kojega navještava Isus je «otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe». (2 Kor 1,3) Današnje Evanđelje vodi nas do temeljne spoznaje: prapočetak svega bića i svake etike je Bog kao ljubav. Neusporedivo je to izrečeno kod Ivana: «Bog je ljubav i tko ostaje u toj ljubavi, taj ostaje u Bogu i Bog ostaje u njemu». (1 Iv 4,16) Prispodoba o izgubljenom sinu je istovremeno parabola o raspadnutom bratstvu. Stariji sin koji je ostao kod kuće, postao je tvrdokoran, izgubio je ljubav. On ne može razumjeti ponašanje oca i podijeliti njegovu radost; on odbija ući u kuću u koju se povatio njegov brat. Otac ga nuka, da bude milostiv kao što je i on sam milosrdan.
Tako postaje ova usporedba jednim zadatkom milosrđa i pomirenja. Upravljena je svakom čovjeku koji je upravo postao samovoljan i nepomirljiv u izvršenju zadataka i dužnosti. Istodobno je to kritika na društveni i politički sistem koji ne dozvoljava prostor za ljubav i smilovanje, te tako zavode ljude na nepomirenje. To je osuđenje i za Crkvu, za ondje gdje je god nemilosrdna.
Pravednost, ljubav i milosrđe
Temelj ljudskoga života je pravednost. Pravednost se izopači tamo gdje se rastavi od ljubavi. Čovjek potrebuje ljubav koja prevazilazi pravednost, nadasve onu ljubav, koja se naziva milosrđe. Praslika ovog milosrđa je Bog koji se u Isusu okreće siromašnima i bolesnima te prima griješnike kao braću i sestre. Tamo gdje nedostaju ljubav i milosrđe, čovjek gubi domovinu, a svijet mu postaje tuđina. Starijem sinu je očeva kuća postala tuđom. Ako nema ljubavi, za mnoge ljude postaje obitelj, susjedstvo, radno mjesto, država, čak i Crkva, jedno hladno anonimno okružje.
Bez ljubavi je čovjek bespomoćan u odnosu na krivnju. Samo ljubav može probiti demonski krug zla. Onda kada oprašta i otplati krivnju, stvara prostor za novi početak. Ona liječi rane od kojih čovjek pati.
Naročito čovjek koji je opterećen krivnjom, a to je svaki; on ne samo da potrebuje ljubav milosrdnoga Boga, već i milosrdnih bližnjih. Sin ili kćer koji se vraćaju kući trebaju (moći) očekivati i ljubav brata i sestre.
Oprost
Bez opraštanja nema sretnog braka i sretnog zajedničkog života između roditelja i djece. Smilovanje i opraštanje su preduvjet za zajednički život generacija, socijalnih grupa, klasa, naroda i država. Milosrđe nije slabost, nije omalovažavanje zloga; ona naziva nepravdu nepravdom, pravo pravom, ali ona pobjeđuje zlo s dobrom i omogućuje pomirenje. Isus koji nam donosi blagovijest od Boga ljubavi i milosrđa, istupa s riječju i djelom protiv nemilosrdnosti, bilo da se to ispoljava u ponašanju pojedinca ili u formalističkom mišljenju o zakonu. On veliča milosrđe blaženim, «jer oni će zadobiti milosrđe» (Mt 5,7). Onaj tko sam oprašta, njemu će se oprostiti, kao što je to naš Otac nama obećao.
Isus je svojom vlastitom smrću pomirio svijet s Bogom. On nas pomiruje u Svetom Duhu s Ocem i osposobljava nas da budemo milosrdni i da se pomirimo s bližnjima.
Današnje Evanđelje hoće nam dati nadu. Razlog naše nade je milosrdni Otac koji je u Isusu Kristu, vratio ljudima njihovo dostojanstvo i pomirio ljude međusobno.
P.Alois Kraxner
Prijevod s njemačkog: Katica Kiš