PROPOVIJED C 3. Nedjelja kroz godinu

Jedinstvo - Znak prepoznavanja kršćana

Prije nekoliko godina bio sam na premijeri austrijskog nacionalnog cirkusa u Beču. Imao sam vrlo dobro mjesto, tako da sam bio vrlo blizu događaja. Pored svih životinja i artista, oduševili su me dva klauna. Mogao sam ih dobro promatrati. Mene nije zanimalo ono što su oni izvodili, već kako su započimali i završavali svoje umjetničke komade. Bilo je to uzajamno ophođenje, tako da se u kratkim pauzama njihovih uloga, pored koncentracije, pokazivao također intenzivni ljudski odnos. Ono što sam od njih očitao bilo je: da bi sa moglo efektivno i upečatljivo djelovati, potrebno je - jedan drugoga vidjeti, jedan drugoga slušati, međusobno razgovarati.

Vidjeti jedan drugoga

Malo ljudi se pri rukovanju ili pozdravu svjesno gleda u oči. S tim je povezana nesigurnost, da li dolazim drugome pravovremeno. Možda imam nešto na srcu, što me priječi, da ga nesmetano susretnem. Može biti da susrećem drugoga sa skeptikom i stoga je moj pogledni kontakt suzdržan.
Jedan drugi pogled u odnosu na drugoga, može biti takav, da je ispunjen zavišću. Ja ne mogu ponekad podnositi da drugomu dobro ide - financijski ili ljudski. Ja ne želim mojemu bližnjemu da mu ide tako dobro.
Još drugačije gleda čovjek koji ide s (nekim) očekivanjem prema drugomu. Ovaj pogled izgleda moliteljski.
Pogledni kontakt može biti hladan i pun odbojnosti: «Kada bi pogledi mogli ubijati»... pada mi tu na pamet. Tada se ponašam kao gospodar iznad drugoga. On je moj rob.

Svi ti oblici poglednog kontakta su ubijajući kada postaju trajni oblici ophođenja. Oni postaju još opterećujući, ako se to dogodi između ljudi koji vjeruju u Isusa. Pavao u svom pismu zajednici Korinćana, čuo je o ovakvim oblicima ophođenja među kršćanima i stoga im se obraća.
Gledati jedan drugoga može biti i dobrohotno. Kada se zaljubljeni gledaju, to je poneki put očigledno. No, ne mora biti pogled zaljubljenih, ali može biti takav koji ima razumijevanja u potiljku ili naklonost i spremnost nužno oprostiti.

Slušati jedan drugoga

Slušanje također može biti selektivno. Ponekad se uhvatim u tome, da drugoga slušam neprijateljski. I dok on govori, smišljam već odgovor, kako bi ga oborio ili učinio smiješnim. Postoji pak i drugačije slušanje jedan drugoga: moglo bi biti da nešto ne čujem i jedan negativni prizvuk ne shvatim kao takvoga. Tada sam u miru sa samim sobom i u odnosu na svoga sugovornika. Iznenađujući ishod jednog agresivnog razgovora može upravo time biti promijenjen. Slušati jedan drugoga znači također, čitati između redova, slušati između riječi. Ovo mi može pomoći da očitam srce drugoga, što mi hoće reći o patnji i radosti, a da to ne izgovori s puno riječi. To je naklonost koju ljudi današnjeg vremena najviše potrebuju: nježno saslušanje, zajedno s osjećajem vremena koje podsjeća na vječnost.

Pavao u svom pismu Korinćanima upozorava na to, da je to jedan poseban dar Boga. Mnogima je darovan. Često se mi dajemo upregnuti u hektiku našega vremena koja se ispoljava u stalnom stresu. Razumijevanje - tolerancija između ljudi i Crkve - ide od saslušanja jedan drugoga do razumijevanja jedan drugoga.

Razgovarati međusobno

Deficit u odnosu na naš međusobni razgovor, poznaje svaki dovoljno, koji se malo ophodi samokritično sam sa sobom. Jedan oštar jezik ili jedan neiskren, dvolični jezik nas boli, kada ga čujemo od drugoga.
Poslije ponekih prepirki u kojima se svađalo i prepiralo, dužnost je nas kršćana da opet pronađemo razgovor jedni s drugima. Ovo za mene znači, da si usvojim novi riječnik, koji ne sadrži neke riječi koje potječu iz egoističkog i ratobornog načina ophođenja. Ovo ne znači da moram postati govornik lijepih riječi koje poneke teme i slučajeve opisuju i uljepšavaju. To znači mnogo više, tj. pronaći jedan jezik srca koji odgovara nama kršćanima. On može biti čist i zahtijevan, kao i suzdržan i ljekovit.
Pavao nastavlja 12 odlomak u pismu Korinćanima s uzvišenom pjesmom ljubavi. Ona treba biti dominantni oslonac kršćana. Ona upozorava na to da šutnja između ponekih ljudi može biti samo onda prekinuta, ako smo mi ljudi učvršćeni u Kristu i iz njegovog Duha pronalazimo jedan novi jezik.

Zastupanje jedinstva

Stoga, jer je proces ekumene toliko mnogo preopterećen dogmatskim i crkveno-pravnim razmišljanjem i strahovima, zahtijevam od nas kršćana u bazi, da Pavlovo pismo i zastupanje za jedinstvo, učinimo našom zadaćom.
Prije nego što se crkveni voditelji slože oko oprečnih pitanja, možemo mi pokazati jedinstvo s vrstom i načinom kršćanskog ponašanja. Ono nas treba obilježiti - jedinstvo oko Isusa Krista.
Izlaganje apostola Pavla kršćanskoj zajednici u Korintu za odgovarajći znak raspoznavanja jednog kršćanina, moralo bi za nas kršćane 2000 godina kasnije biti slična propovijed kao što ju je on tada mislio za kršćane: «Svi smo mi jednim Duhom kroz Krštenje primljeni u jedno jedinstveno tijelo,... i svi smo napojeni tim jednim Duhom.»
P. Feri Schermann

Katica Kiš