Papa Franjo: 'Gospodin nas uvijek čeka kako bi nam otvorio vrata koja sami ne vidimo'

„Proklet je čovjek koji se pouzda u čovjeka", „čovjek koji se pouzda u sebe", biti će kao „tamarisk u pustinji", suša ga je osudila na neplodnost i smrt. Papa polazi od prvog čitanja (Jr 17,5-10), koje kaže kako je „blagoslovljen čovjek koji se pouzda u Gospodina, on je kao drvo zasađeno na vodi tekućici, ni u vrijeme suše ne prestaje donositi ploda".

Samo u Gospodinu jest naše pouzdanje. Druge nam uzdanice ne trebaju, ne spašavaju nas, ne donose nam radost. Pa ipak, „mi se rado pouzdajemo u sebe, u svoje prijatelje, u povoljne okolnosti ili pak u neku ideologiju, a Gospodin ostaje po strani", primjećuje papa Franjo.

Tako se čovjek zatvara u sebe, ostaje „bez prozora", i bez spasenja, jer „ne može sam sebe spasiti". To se dogodilo bogatom čovjeku o kojem govori Evanđelje, tumači Papa, „imao je sve, nosio je purpurne haljine, jeo je svakoga dana, na raskošnim gozbama". Taj je čovjek bio zadovoljan, no „nije primjećivao da pred vratima njegove kuće stoji siromah izranjenog tijela". Papa naglašava kako nam Evanđelje donosi ime siromaha: zvao se Lazar. Ali bogataš u ovom tekstu nema imena (Lk 16,19-31).

„U tome leži prokletstvo čovjeka koji se pouzdaje u sebe, u ljudske snage i mogućnosti, a ne pouzdaje se u Boga: izgubio je ime". „Kako se zoveš?", papa Franjo postavlja pitanje te odgovara ilustrirajući takav način razmišljanja: „Račun broj taj i taj, u banci toj i toj. Kako se zoveš? Silna bogatstva, kuće, svašta... Kako se zoveš? Stvari koje posjedujemo, idoli. A ako se u to pouzda, čovjek je proklet".

Papa tumači kako svi mi zbog slabosti i krhkosti možemo doći u napast da „svoje nade postavimo isključivo u sebe, ili u prijatelje, ili u ljudske mogućnosti, te zaboravimo na Gospodina. A to nas vodi na put... tuge".

„Danas, na ovaj korizmeni dan, dobro će nam učiniti da se zapitamo: gdje je moje pouzdanje, moj oslonac? Je li u Gospodinu, ili sam poganin koji se pouzdaje u predmete, u idole koje sam sam stvorio? Imam li još uvijek svoje ime, ili sam ga počeo gubiti, te se zovem samo 'Ja'? Ja, meni, za mene, sa mnom, samo ja? Za mene, za mene... uvijek taj egoizam: 'Ja'. To nas ne vodi k spasenju".

No, „na kraju, postoje vrata spasenja za one koji su pouzdajući se u sebe izgubili ime", tješi nas Papa: „Na kraju, na kraju, na kraju - uvijek postoji mogućnost. Kad je ovaj bogataš primijetio da je izgubio ime, da je izgubio sve, sve, podiže oči i izgovara samo jednu riječ: 'Oče'. A Božji odgovor je samo jedna riječ:'Sine!'.

Ako neki od nas tijekom života zbog pouzdanja u čovjeka i samog sebe, izgube svoje ime i svoje dostojanstvo, još uvijek imaju mogućnost, izreći tu riječ, koja je više nego čarobna, jaka: 'Oče'. On nas uvijek čeka kako bi nam otvorio vrata koja sami ne vidimo, i rekao nam: 'Sine'. Molimo od Gospodina milost da nam svima dadne mudrost te se pouzdamo samo u Njega, ne u stvari, ne u ljudske snage, samo u Njega", zaključio je papa Franjo.

Radio Vatikan