Očekivanja vezana uz doček i početak Nove godine

Kao da su prožeti nekim zanosom da će nova godina biti svakako bolja od tekuće. Ta velika i možda apsurdna očekivanja često bivaju pothranjivana i stimulirana djelovanjem medija, ponekad čak nekakvim proročanstvima ili viđenjima astrologa. Nije nikakva tajna da Hrvati i Hrvatice dobrim djelom vjeruju horoskopima i astrolozima, što je vidljivo po kontakt emisijama na televiziji koje imaju takav program. Koliko je to pametno prosuđuje svaki pojedinac osobno. Svoja eventualna velika očekivanja kao katolici ipak moramo preispitati. Trebamo se upitati ima li to smisla. Može li se nekim čudom preko noći dogoditi nešto sasvim novo, ljepše za oko i bolje za život? Čini mi se da bit problema ili bit zanosa i velikih očekivanja jest u tome kako gledamo na vrijeme, godine i dane.
Vrijeme

Vrijeme (latinski tempus) je, uz prostor, glavni oblik čovjekova iskustva zbilje, stvarnosti u kojoj se događaji nižu od prošlosti prema budućnosti. Religiozan čovjek razlikuje sveto vrijeme (blagdan, crkvena godina) od profanog vremena (svagdan). Vrijeme služi kao pokazatelj čovjekova iskustva u zajednici i društvu.
Ciklično shvaćanje vremena

Latinski cycklicus, kružan. U mnogim politeističkim religijama i mitologijama postoji kružno shvaćanje vremena, a tako i shvaćanje ovozemaljskog života. Kroz kružno shvaćanje vremena gleda se na povijesna zbivanja, smrt, život poslije smrti, odnosno, na besmrtnost. Takvo shvaćanje vremena pretpostavlja stalno vraćanje na početak, ponovno rađanje svega što umire. Smjenjivanje kaosa, mira, blagostanja i kozmosa. Suprotnost takvom shvaćanju vremena jest linearnost, tj. linearno, pravocrtno shvaćanje vremena. Religijski sociolozi pretpostavljaju da se zamisao cikličnosti razvila u pretpovijesnoj agrarnoj kulturi. Čovjek je promatrao život kroz cikličnost izmjena mjesečevih mijena i godišnjih doba, i vjerovao je u stalna nova rađanja. Čovjek je tako gledao na cijeli život i otkrio božanski poredak i smisao postojanja. Očekivao je potpuno novo rađanje, nove životne okolnosti, vremenski moguće s početkom nove godine.
Linearno shvaćanje vremena

U povijesti svjetskih religija i filozofije postojala su dva shvaćanja vremena. Panteističke religije vrijeme i čovjekov život promatraju ciklički, kao stalna nova rađanja, kružna ponavljanja i stalne prilike za rađanje nečeg novog s početkom novog vremena, nove godine. Monoteističke religije, judaizam i ostale, pa tako i kršćanstvo, na vrijeme gledaju linearno, pravocrtno. Kao na nov početak, ali pravocrtan tijek vremena, koji ne isključuje osobnu ni narodnu prošlost. U pogansko-panteističkoj Mezopotamiji blagdan Nove godine bio je sasvim novo stvaranje, vrijeme koje se svake godine vraćalo na početak i davalo mogućnost nove plodnosti i plodova u svemu.
Izrael i vrijeme

Izrael ne prihvaća takav ciklički način vrednovanja vremena ni kult nove plodnosti, kult sasvim novih početaka. Izraelci kao monoteisti vjerovali su i prihvaćali linearno, pravocrtno životno shvaćanje vremena. Zato se u njihovo štovanje Boga, Jahve, ne može nikako ugraditi ciklički oblik shvaćanja vremena. Starozavjetni pogled na život i vrijeme prihvaća pravocrtno, linearno teološko-filozofsko gledanje. Izrael sklapa savez s Jahvom i tijekom svoje povijesti živi vjerno ili nevjerno u odnosu prema Bogu. A Jahve svojim blagoslovom obasipa svoj izabrani narod i ispunjava svoja obećanja. Pojam kulta ili štovanja Jahve sadržan je u susretima izraelske zajednice i cjelokupnog naroda s Jahvom.
Biblijsko-kršćanski pogled na vrijeme

Biblijska teologija Starog i Novog zavjeta ima originalno shvaćanje vremena kao pojma i stvarnosti događaja. Vrijeme je shvaćeno i prihvaćeno kao linearno, pravocrtno shvaćanje povijesti. Povijest Izraela i povijest Crkve, prema biblijskoj teologiji, ima uočljiv početak i kreće se prema svome cilju koji je Bog postavio, od sada prema dugom Isusovu dolasku. A svaka generacija ljudi ima svoj kairos - povoljno vrijeme i mogućnost ostvarenja vječnog spasenja. Sve je kreirao Bog u svojoj Providnosti, s kojom mi za vrijeme zemaljskog života surađujemo. Prema novozavjetnim piscima, osobito prema svetom Pavlu, vrijeme se kreće naprijed, pravocrtno prema cilju. I to po nizu raznih čovjekovih kriza kojih je neizmjeran broj, ali i s neizmjernim brojem relativno novih početaka koje nam pruža Bog.
Kršćanin i vrijeme

Za kršćane - katolike, pravoslavne i protestante - vrijeme je sve ono što uključuje sve događaje linearno. Vjerujući u sve što je zapisano u Svetom pismu, kršćani ispovijedaju da se vrijeme kreće pravocrtno prema svome cilju. Zato postoji uzrečica „Bog nekada i krivudavim crtama ravno piše". A to znači da u životu moramo računati na križ, patnju i razne životne boli. U prostoru i vremenu svoga zemaljskog života mi smo su-stvaratelji s Bogom, u kojega vjerujemo. Sveta Majka Terezija vrlo je lijepo izrekla i zapisala: „Svi smo mi olovke u Božjim rukama". Uostalom, na taj su način nastale i sve biblijske knjige i Biblija u cjelini. Pisci pojedinih knjiga zapisivali su sve događaje po nadahnuću Duha Svetoga. Pokojni fra Bonaventura Duda kao vrstan bibličar znao se često koristiti dvama pojmovima, dvjema riječima - sebedarje i uzdarje. Bog nam se daruje preko sakramenata, a mi dajemo sebe, svoj način života, uzdajući se u Božju Providnost i njegovu pomoć u životu, u radostima i mukama. Da je to tako svjedoči vrlo kratka molitva koju se moli na početku nekog posla, na početku godine ili dana: „Djela naša, molimo te Gospodine, milošću svojom priteci i pomoću prati da svaka naša molitva i radnja s tobom počinje i početa da se s tobom dovrši. Po Kristu Gospodinu našem. Amen." Po toj vrlo kratkoj molitvi sve je kristalno jasno. Svaki početak svake aktivnosti, pa tako i početka nove godine, može se započeti s Isusom. On nam već na samom početku može priteći, pomoći svojom milošću, svojom dobrotom. Isus nam pomaže, ako to želimo, u prostoru i vremenu. S Isusom započinjemo svaki posao, vrijeme i tijek vremena, i s Isusom možemo završiti svaki posao i doći do žuđenog cilja.
Apsurdna očekivanja vezana uz doček i početak nove godine

Često mi se čini, i mislim da se ne varam, da nam je nametnut način razmišljanja kako će novi tijek vremena, nova godina, ispuniti naša velika očekivanja, da će se dogoditi onaj brzi trenutak, „abra kadabra", po kojemu će se samo po sebi nešto novo dogoditi. Svake godine na Staru godinu, 31. 12., ljudi rezimiraju proteklu godina, a mediji i ozračje iščekivanja i očekivanja „stavljaju" nas u stanje da „u novoj godini mora biti bolje". U tome stavu naglog, novog i boljeg početka ima podosta naivnosti, apsurda koji se protivi zdravu razumu. Ne postoje čuda takve vrste - da će se nešto, netko ili samo vrijeme i okolnosti u kojima živimo odjednom promijeniti, bez Boga i našega angažmana.

Nema vraćanja vremena na početak.

Nova godina nije novo, naglo stvaranje novog i brisanje lošeg, prošlog. U takvo što vjeruju politeisti, mnogobošci. Kršćanin je svjestan da je Nova godina dan kao i svaki drugi dan. Novu godina i doček početka novog brojenja vremena treba dostojanstveno proslaviti. Ali ne u naivnosti poput: „Bacam od sebe sve loše iz protekle godine, ne ponovilo se, zaboravimo pod hitno staru godinu" i očekujem da će sve biti sasvim novo, drukčije i sto posto bolje. Očekivanja svakako možemo imati! Bog vjernika nije odsutni nego danonoćno prisutni Bog pa zato nema mjesta astrološkim predviđanjima ni horoskopskim porukama. Tako Crkva čvrsto vjeruje. Zato kod ređenja đakona biskup jasno kaže, u ime Crkve i u svoje ime: „Bog koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši". Naš Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Njegov hod s nama prepoznatljiv je u trenutcima kada u našem životu piše ravno, ali i u trenutcima povijesti kada nam se čini da je naš životni put krivudav, posut neuspjesima, razočaranjima, ranama i patnjom. Ako čovjek nije toga duboko duhovno svjestan, privlače ga astrolozi, horoskopska predviđanja, tarot i razne teorije po kojima nam je sve zacrtano, predestinirano. Katolik pun životnog realizma ne dočekuje Novu godinu u apsurdnim očekivanjima. On svoj život molitveno polaže na svakom početku u ruke i volju Božju. U molitvi „Oče naš" molimo: „Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja". Dakle, ne naša volja, ne volja nerealnih očekivanja, nego vrijeme i očekivanja kao dar Božji, po kojemu ćemo pisati tijek nove godine čineći dobro. Očekivanja možemo postaviti kao cilj, ali pod prizmom citata svete Majke Terezije: „Svi smo mi olovke u Božjim rukama". I neka Bog u novoj godini preko nas i krivudavim crtama ravno piše.

Vlč. Vladimir Trkmić