Novo srce - po zagovoru Pape Ivana Pavla II

Čudo postaje još zanimljivije ako znamo kako o svemu postoji potpuna liječnička dokumentacija, te više svjedoka. Čini nam se da je započela rijeka milosrđa koje ćemo primati po zagovoru pape Ivana Pavla II

Ja sam A. Ž. Rođen sam 10. svibnja 1993. godine. Živim u Retkovcima, malom selu pored Vinkovaca. Od djetinjstva, roditelji su me podučavali i govorili o vjeri.

Ovdje počinje moje svjedočanstvo...

Završio sam osnovnu školu i krenuo u srednju školu u Vinkovcima. Postupno sam ulazio u društvo koje nema nikakve veze s vjerom i Bogom. Svaki novi školski dan sve sam se više prepuštao lošem društvu, sada mogu reći: vražjim klopkama. Padao sam u razna iskušenja, činio razne nepodopštine, griješio, i sve dublje tonuo i sve se više topio. Počeo sam jako psovati, intenzivno se svađati s roditeljima i sestrama, sukobljavati i fizički obračunavati s kolegama iz škole. Drugi učenici i ljudi u gradu počeli su me se bojati, a ja sam samo tražio razlog za agresiju i sukob. Već tada povremeno sam osjećao jak umor, vrtoglavicu i pritisak u prsima, ali smatrao sam to nevažnim i nastavio se provoditi s prijateljima. Uz to druženje s njima, osjećao sam se nekako jačim, smatrao sam da mi nitko ništa ne može, uvijek sam bio spreman za razne gluposti koje su drugima štetile. Sve je to redom počelo dolaziti na naplatu: pao sam školsku godinu, počeli su problemi s roditeljima, sramotio sam obitelj. Ali meni je sve bilo „onako, OK, nema veze, bilo pa prošlo". Nije me to 'diralo'.

Problemi sa zdravljem bili su sve češći, pa sam to odlučio reći roditeljima. Počeo sam mjeriti tlak i ustanovio da mi je, uz sve druge tegobe, tlak jako povišen. To me uplašilo.

Dr. D. B. poznati je kardiolog na ovim prostorima i u svijetu, a također je i liječnik moga oca. Otkada ga je počeo liječiti, zdravstveno mu se stanje popravilo i otac je sve rjeđe imao povišen tlak, vrtoglavice. Nakon razgovora s roditeljima, i ja sam otišao kod dr. D. B.-a na pregled misleći da će i meni dati tablete kojima će mi normalizirati tlak, i to je to, idemo dalje po starom. Kad sam ušao u ordinaciju, uhvatio me jak nemir, imao sam nekakav „loš predosjećaj". Jedan od doktora (dr. M. K.) ultrazvučno mi je snimao srce a ja sam u tim trenucima pratio njegov pogled koji je sve 'oštrije' i začuđenije gledao u ekran. Uslijedila je jako duga tišina, trajala je cijelu vječnost ili se meni tako činilo. Znao sam da nešto nije u redu. Nakon nekoliko trenutaka, doktor me pitao umaram li se često, bavim li se sportom, radim li teško, što me začudilo i, naravno, ja sam mu na ta pitanja odgovorio potvrdno.

I dalje sam gledao u ekran na kojem je bilo prikazano moje srce, i neke rupe, ali mislio sam da je to normalno, iako ništa nisam razumio. Mislio sam da je doktor završio i da su pitanja koja je postavljao rutinska. Danas znam da sam se tome samo nadao.

Dok sam to vrtio u glavi, čuo sam pitanje: „Gdje ti je tata?" To me uplašilo najviše od svega. Zatim je pozvao drugog doktora, D. B.-a, koji je došao s još jednom liječnicom. I oni su dugo gledali u ekran te samo rekli: „To je to". Nakon toga, došli smo u ordinaciju gdje mi je doktor D. B. počeo tumačiti nalaz. Rekao mi je: „Da, morat ćemo te operirati, imaš rupu na srcu promjera 2,5 centimetara".

Uh, koji šok, nisam mogao vjerovati, cijeli mi se život odvrtio pred očima, svaki trenutak, i samo sam u sebi rekao: „Kriste, sve u tvoje ruke". Nakon ponovljenog snimanja i pregleda, prvi je nalaz potvrđen te mi je objašnjeno kako je takav zahvat danas gotovo rutinski i da ću moći normalno živjeti... ugradit će mi neki „kišobran" i sve će biti dobro. Na to sam se malo smirio. Zatim me doktor preporučio u drugu bolnicu, kod njegova kolege koji se bavi takvim operacijama, a specijalnost mu je „začepljivanje" rupa na srcu (dr. Š.).

Od tog trenutka sam se, onako u podsvijesti, okrenuo Bogu, ali naravno misleći: „Bože, zašto baš ja?" U mojoj obitelji počele su još veće molitve, moja baka i još osam žena molile su devetnicu, krunice. Otac se molio sv. Riti ali i blaženom papi Ivanu Pavlu II. Osobito blaženom Papi, a molitve sv. Riti je 'prilagodio' blaženom Papi. Ja sam se i prije ove situacije molio sv. Antunu i papi Ivanu Pavlu II. Prema našem pokojnom Papi, oduvijek sam imao „super mišljenje". Njegov pogled, kada ga gledam na tv-u, bio je nekako smiren, ulijevao je u mene mir i snagu za dalje.

Došlo je vrijeme da odem u bolnicu. S roditeljima sam ušao u bolnički hodnik, pitao za doktora, na što je gospođa na prijemu odgovorila da će malo kasniti te da se strpim. Naravno, hodnik je bio pun ljudi. Dok smo čekali doktora, ugledao sam nekog čovjeka za kojeg bih rekao da je siromah, narkoman, probisvijet. Taj je čovjek prošao kroz masu ljudi i došao do mene, pružio mi ruku, (ha!) i rekao mi: „Znači, ti si taj Ante s rupom". To me jako začudilo jer on mene uopće nije poznavao, niti je znao kako izgledam. Jednostavno sam ostao u šoku, odmah sam shvatio da se moj Bog umiješao u sve to, što me jako razveselilo. Ušao sam u njegovu ordinaciju, i zatim je slijedilo snimanje srca kroz jednjak. I tad je sve počelo. Ulaskom u tu prostoriju, rekao sam: „Ajmo Bože, Ti i ja to riješiti". Za to vrijeme, moji su roditelji čekali u hodniku. Kasnije sam saznao da su se bili razdvojili i oboje, ali bez dogovora, molili istu molitvu, molitvu Duhu Svetom. Snimanje je trajalo, a doktor je onako začuđeno gledao u ekran računala i sâm sebi nešto pričao. Nisam mogao razumjeti ništa, iako sam se trudio. Kad je sve završilo, doktor je uzeo papire, sve nalaze koje sam donio, i čitao. Čuo sam kako čita: „Rupa od 2,5 cm", i dalje je nešto pričao, ali to nisam razumio. Približio mi se i rekao: „Ante, ti nemaš rupu! Odnosno, vidi se da je postojala, ali zarasla je i vidi se friški dio srca; na tom djelu kao da je zalijepljena tanka opna". Iznenada me zahvatio veliki mir, odmah sam znao da me Bog izliječio po zagovoru Ivana Pavla II. Izišao sam iz ordinacije, krenuo prema svojim roditeljima i imao osjećaj kao da oni već znaju da rupa ne postoji, da sam ozdravio. Kad sam im to rekao, oni su i dalje onako smireno gledali u mene, a ja sam se, naravno, smijao. Svi zajedno otišli smo kod dr. Š.-a, koji je istu priču ponovio i njima - nema rupe i gotovo. No, za svaki slučaj, i s obzirom na nalaze s kojima sam došao, poslao me u bolnicu u Zagreb, na ubrizgavanje neke boje u krv da se na snimanju točno vidi kuda krv prolazi. Naravno, i ti nalazi su pokazali da krv ima normalan protok. Ja, naravno, odmah rekoh: „Hvala ti, Bože, dao si mi novi život". Na putu kući, moj je otac nazvao dr. D. B.-a, koji mi je s dr. M.K.-om otkrio rupu, i rekao mu kako rupe više nema. Doktor to, naravno, nije vjerovao pa me pozvao da dođem k njemu, jer će on naručiti najmoderniji uređaj kojim će me ponovno pregledati. Jednostavno je rekao da ne vjeruje kako rupe nema i da je to neka pogreška. Moji roditelji i ja znali smo da je to Bog riješio, da rupe više nema, i ja sam, hvala Bogu, zdrav. Ipak, zbog njih smo se uputili na pregled. Dr. M. K. je započeo snimanje i jako je začuđen, i ljut rekao kako nikada u životu nije pogriješio i da rupa mora biti tu. Odjednom je završio snimanje, okrenuo se prema meni i sklopljenih ruku s čuđenjem rekao: „Bože... Ante, ne moraš na operaciju, rupe nema". A joj, Bože, hvala Ti, svi smo sretni!

Od tog dana, život mi se okrenuo prema mom Bogu i mom stalnom pratiocu - papi Ivanu Pavlu II., a za ovo ozdravljenje znam da je po njegovu zagovoru kod Boga. Shvatio sam koliko je Bog dobar i koliko mi znači u životu. Slava Kristu!

Nakon nekoliko dana, otišao sam kod svog obiteljskog liječnika, dr. O. K.-a koji i dalje ne vjeruje da su ti stručnjaci pogriješili. Čak je savjetovao neka me roditelji vode dalje na pregled, jer „oni ne mogu pogriješiti", pogotovo s takvim uređajem.

Nedugo nakon toga, jedne večeri je kod nas u goste došla jedna osoba imenom Ivana. Ona me pozvala na zajednički molitveni susret koji se održava prvog petka u Slavonskom Brodu. U Crkvi svete obitelji susret je vodio Josip Lončar, a organizirala ga molitvena zajednica... Novo srce! To me jako obradovalo. O, Bože, hvala Ti, toliko si velik. Dogovor je 'pao': idemo Ivana, njezina prijateljica, moj otac i ja. Međutim, kako vrag, naravno, ne dâ slaviti Boga, pa 'radi', mom se ocu, tog dana kad smo trebali krenuti, nije dalo ići, boljela ga je glava. No, uz molitvu Bogu i upornost, ipak je odlučio ići s nama. Kad smo stigli, na ulasku u crkvu sudario sam se s nekim čovjekom kojega do tada nisam nikada vidio. Pogledali smo se na sekundu, oči u oči. Sve je to bilo OK. Sjeli smo na mjesta na koru i Ivana me upitala: „Ante, znaš li s kim si se sudario?" a ja „nisam imao blage veze". Rekla mi je da je to Josip Lončar koji će voditi molitvu. „Jao, Bože, kud sam njega udario?!" pitao sam sâm sebe, ali rekoh: „Nema veze, sve je to Božja volja". Susret je započeo: molitva, sve super, hvala dragom Bogu, a pri sâmom kraju susreta - svjedočanstva. Josip je prozivao osobe koje su ozdravile, te je rekao kako se među njima nalaze dvije muške osobe koje su ozdravile od bolesti srca. Naravno, ja se u tome nisam pronašao. Svjedočanstva su se redala, a Josip je ponavljao: „Među nama je jedan dečko kojega je Isus ozdravio od urođene mane srca točnije, rupe na srcu, pa bi bio red da dođe posvjedočiti". Uf, ja sam se odmah naježio, ne zbog toga što moram svjedočiti, nego jer nisam imao pojma što da kažem. „Idem ja to provjeriti", pomislio sam, i okrenuo se prema Ivani misleći da će mi reći: „Ajde, Ante, sjedi, nisi ti". Ali ona mi reče: „Ante, prozvan si". A ja u paniku, jao, mili Bože, što da kažem?! Tada sam ustao i krenuo prema oltaru. Svi su me gledali s osmjehom. Do oltara sam morao doći stubama iza crkve gdje nikog nema, niti me itko vidio, i na tim sam stubama čuo kako Josip govori: „Evo ga, dolazi", iako me on nikako nije mogao vidjeti jer sam sjedio na koru, u mraku. Odmah sam znao - Bog je kraj mene, nema brige, idem. Došao sam do oltara i poslije toga se uopće ne sjećam što sam rekao, rado bih to podijelio s vama, ali ne sjećam se. Kada sam se vratio na kor, samo sam pitao jesam li dobro rekao, a svi su rekli: „Kratko, ali dovoljno". „Super, hvala Bogu!", pomislio sam. Na kraju susreta, kada sam izlazio van, ljudi su me gledali, smijali se, grlili me, plakali. A, ja: „Ono, Ante, u centru pažnje si!", ali ne samo ja, nego „nas dvojica", Bog i ja. Hvala, Bože.

I opet se mi dogovorili, idemo na sljedeći prvi petak u istu crkvu, molitvu je predvodio isti čovjek, Josip Lončar. Na susretu, u molitvi, govorio je kome je što dragi Isus pomogao, od čega ga ozdravio. Ja, naravno, opet na koru. Za vrijeme molitve, obuzela me neka nježnost, radost, toplina, kao da ju je netko stavio u mene, i nakon nekoliko trenutaka, čuo sam: „Dečku na koru, kojemu je Isus začepio rupu na srcu, sada Isus daje svoje, potpuno novo i čisto srce!" Jao, Bože moj, koje miline! Tako sam sretan!

Od tog dana, svaki sam trenutak s Bogom, moj se cijeli život promijenio, život je prekrasan, ALI UZ BOGA!

Hvala Ti, Kriste, na svemu! Velik si. Amen. A HVALA i tebi, blaženi Ivane Pavle II., na tvom zagovoru kod Isusa.

kristofori.hr