Kardinal Puljić: Vjera nije bila razlog ratu u BiH, nego politički projekti

Od ratnog iskustva rata (1991-1995) do danas (Le iniziative di pace e di solidarietà della Chiesa cattolica in Bosnia ed Erzegovina. Dall'esperienza di guerra (1991-1995) fino ad oggi).

Kardinal Puljić govorio je u sklopu znanstvenog simpozija koji se održava od 21. do 23. studenog u Rimu u tri Papinska instituta. Osim već spomenutog Instituta, suorganizatori simpozija su Papinski institut Hungarium, te Papinski zavod Nepomucenum. Tema simpozija je Mirovne inicijative pape Benedikta XV. i cara Karla I. u perspektivi svoga vremena i kao inspiracija na obzoru današnjice (Le initiative di pace di Papa Benedetto XV e dell'Imperatore Carlo I nell'ottica dei loro tempi e come ispirazione sull'orizzonte di oggi).

Svoje izlaganje kardinal Puljić započeo je kratkim pregledom povijesnih događanja u Bosni i Hercegovini od vremena kada je BiH bila jedna od republika bivše Jugoslavije preko referenduma o neovisnosti BiH čiju su odluku priznali Ujedinjeni narodi 1. ožujka 1992. do vremena rata i poraća. Posebno se zadržao na ratnom vremenu (1991.-1995.). Opisao je vlastita iskustva koja je proživljavao u opkoljenom ratnom Sarajevu.

„Kao pastir nadbiskupije moja prva obveza bila je organizirati pomoć ljudima kako bi preživjeli. Kao prvu potrebu, organizirao sam Caritas, budući da u vrijeme komunizma nije bilo moguće organizirati ga", kazao je kardinal Puljić te istaknuo poteškoće koje su postale dio ratne svakodnevnice. „Bilo je teško organizirati pravednu raspodjelu i dostavu hrane i lijekova ljudima. U tome se nikad nije gledalo na religijsku i nacionalnu pripadnost", rekao je kardinal Puljić te istaknuo da se „Crkva identificirala kao ona koja stvara mir i praštanje, radi kraljevstva nebeskoga".

Kao drugu veliku zadaću u ratnom vremenu, kardinal Puljić istaknuo je nastojanje da se uspostavi komunikacija između izbjeglica i onih koji su ostali u Bosni i Hercegovini. Napominjući da su tada u medijima i društvu kružile brojne dezinformacije, kazao je da se, prenošenjem pravih informacija, pismima, paketa od jednih do drugih, često riskirao i vlastiti život. Dodao je da se u ratnom vremenu „Crkva pokazala kao prava tješiteljica" ucviljenog čovjeka.

Kardinal Puljić je potom kazao da iz današnje perspektive mira čini neshvatljivim govoriti o dramatičnosti preživljavanja u ratnom vremenu kada je sve bilo drugačije. Baš u to teško vrijeme, prisjećao se kardinal Puljić „kao pastir, započeo sam inicijativu o buđenju i širenju mira i povjerenju Boga" među napaćenim narodom. Bilo je nužno moliti kako bi se oslobodili mržnje koja ubija, spaljuje, uništava i donosi strah. U tom duhu, poručio je kardinal Puljić, „valjalo je pomoći ljudima ne samo da prežive, nego da žive život dostojan čovjeka".

Stoga je hrabrio svećenike da ne klonu duhom, nego da hrabro svjedoče i naviještaju nadu kroz povjerenje u Boga. Isto tako, naglasio je kardinal u izlaganju, bilo je potrebno braniti ljudska prava i ljudsko dostojanstvu u društvu i u javnom mnijenju i koje su vladala prava jačega: tko je jači - taj vlada. Budući da je politika stvarala svoju priču i istu širila po svijetu, postajalo je opasno po život govoriti istinu.

Zato, zaključuje kardinal Puljić, „moja je vizija bila da je moguće pobijediti političke interese jedino dajući važnost susretima i odnosima među vjerskim liderima kako bi pokazali svijetu da vjera nije bila razlog ratu, nego politički projekti". Istaknuo je da je bilo potrebno graditi dijalog s drugima jer dijalog u tadašnjoj situaciji nije imao alternativu. „Pomoću tog dijaloga htjelo se graditi pomirenje među narodima utemeljeno na istini i na pravdi. A nema pomirenja među zaraćenim stranama ako se istini ne pogleda u oči. Taj se proces pomirenja, praštanja i obraćenja te povjerenja među narodima Crkva jedino može ostvariti kroz povjerenje u Boga", rekao je kardinal Puljić.

Na kraju svog izlaganja, kardinal Puljić je u kratkim crtama predstavio pojedine projekte u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u poratnom vremenu: edukaciju mladih naraštaja kroz sustav katoličkih školskih centara, karitativno djelovanje i pučke kuhinje, Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II., koji na poseban način animira mlade kao budućnost naroda da svjedoče i žive svoju vjeru, potom katolički tisak posebno Katolički tjednik, a spomenuo je i Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije. Na kraju je istaknuo poslanje Crkve, bilo opće bilo mjesne, da otvori svoje ruke svakom čovjeku dobre volje da bi već na zemlji participirali na ostvarenju Kraljevstva Božjeg, Kraljevstva mira, pravde i čovjekoljubivosti.

IKA