Ivan Krstitelj: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko

Današnja nas nedjelja svojim liturgijskim čitanjima želi vratiti u vrijeme priprave za prvi Kristov dolazak, kako bismo iz te priprave i njezinih naglasaka, koji su svevremenski, naučili ono što je potrebno da bi Krist mogao doći i u ovo naše vrijeme, uočavajući ono što čini Bog za nas, kako bismo tome što čini Bog i mi dodali svoj doprinos.

O onom što čini Bog da bi došao u naš svijet i što on čini svojom prisutnošću u našem svijetu u današnjoj nam je liturgiji progovorio prorok Izaija. On nam, bar u ovom dijelu svog navještaja, ne govori o tome što mi trebamo učiniti, nego o onom što će Bog učiniti za nas. Mi ispovijedamo da je već i učinio u Isusu iz Nazareta, za kojega vjerujemo da je „mladica (isklijala) iz panja Jišajeva."

Osim opisa Kristovih iznimnih darova, jer „na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg", za koje držimo da ih je imao Isus, Izaija nam kaže da će on svojim dolaskom na zemlju donijeti pravdu, vjernost, dobro, spoznaju... Osobito su dojmljive slike sveopćeg mira koji će njegovim dolaskom ponovo biti uspostavljen: „Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti..."

Vjerovati u istinu da je Isus iz Nazareta onaj kojega Izaija navješćuje i u nadi čekati da ponovno dođe kako bi se konačno uspostavilo to stanje o kojemu govori Izaija, nije dovoljno da bi se mi osobno s tom istinom i susreli. Potrebno je da mi svojim životom sada i ovdje postanemo graditelji tog i takvog svijeta, odnosno da Bogu, koji je kako mi vjerujemo u Isusu iz Nazareta ponovo uspostavio takav svijet, dademo ruke, da to po našem djelovanju u našem svijetu i vremenu bude prepoznatljivo.

To je poruka koju nam u današnjem evanđeoskom ulomku šalje jedan drugi prorok. Riječ je o sasvim neobičnom proroku koji, za razliku od Izaije, o onome kojega navješćuje ne govori kao o onom koji tek treba doći, nego kao onom koji je već došao.

Taj prorok je Ivan Krstitelj, za kojeg evanđelist kaže da „je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med". Zadatak mu nije bio pripraviti Kristov dolazak prisjećajući nas prošlosti ili usmjeravajući nam pogled prema budućnosti. Njegov je zadatak bio potaknuti nas na drugačije življenje sadašnjosti. Sada se treba dogoditi Kraljevstvo Božje.

Zato on, bez dlake na jeziku, prokazuje sve ono što ometa Kristov dolazak u konkretni svijet i konkretno vrijeme, obračunavajući se s lažnom sigurnošću i prepotencijom i ohološću onih koji su mislili da je za spasenje dovoljno što su Abrahamovi potomci (ili danas članovi Crkve). „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite plod obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer kažem vam, Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne nosi dobrog roda, siječe se i u oganj baca."

Iz ove veoma oštre kritike i upozorenja izdvaja se, kao osnovna poruka za ovu drugu nedjelju došašća, ali i kao osnovno obilježje proročkog poslanja Ivana Krstitelja, poziv na obraćenje koji je upućen svim vremenima na jednako vjerodostojan način: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!"

Ivanov poziv na obraćenje sliči Isusovom pozivu koji ćemo u Matejevom evanđelju čuti još dva puta. Razlika je tek u tome što Isus svojim slušateljima, iznimka su samo farizeji i pismoznanci, nikad ovako jasno ne spočitava grijehe, nego ih jednostavno poziva na učeništvo, koje će samo po sebi i kroz vjeru u njega dovesti do obraćenja uma i srca, tj. preslaganja misaonih vrednota i životne prakse. Prvi put će Isus će taj poziv upotrijebiti na početku svoga javnog djelovanja koje i započinje tim pozivom, a drugi put će ga izgovoriti šaljući dvanaestoricu.

Dvanaestorica dobivaju zadaću propovijedati obraćenje na Isusov, a ne na Krstiteljev način. O tome treba voditi računa svatko tko se odvažio biti kršćanski propovjednik. Prvi su učenici to, čini se, dobro razumjeli. Nisu moralizirali, nego su navješćivali evanđelje. Znali su da onome tko se stvarno susretne s porukom evanđelja, postaje jasno, bez da mu se to kaže, da evanđeoski poziv na obraćenje znači promjenu mentaliteta, promjenu načina mišljenja i življenja želi li se biti dionici onog što evanđeoski navještaj obećava i donijeti plodove obraćenja.

Poziv na obraćenje treba biti osnova i našeg propovijedanja. On znači promjenu mentaliteta, promjenu načina mišljenja i življenja, koje je nužno „jer približilo se kraljevstvo nebesko", ali koje ima smisla samo ako se nakon toga dogode i konkretni plodovi obraćenja.

„Donesite ... plod dostojan obraćenja", kaže Ivan Krstitelj. Stvarnost obraćenja se treba očitovati konkretnim djelima, plodovima. To su svi oni plodovi Božjeg kraljevstva koje je navijestio Izaija, kojima, kao prvi od njih, današnje evanđelje kroz govor Ivana Krstitelja dodaje poniznost. A to je upravo ono što je farizejima i saducejima najviše nedostajalo i zbog čega su prema njima i Ivan Krstitelj i Isus oštro odnose.

Obratiti se i donositi plodove obraćenja pripravljajući put Gospodinu i poravnavajući mu staze znači prije svega drugoga biti ponizni, a ponizni su oni koji više ne stavlja sebe i svoja uvjerenja na prvo mjesto, nego dozvoljava Bogu da on u njegovom životu zauzme prvo mjesto. Tad se može dogoditi čak i to da se dojenče igra nad leglom gujinjim - Ivan tako naziva svoje slušatelje - jer će obraćenjem u poniznosti postati novi ljudi.

Ivan Krstitelj, a nakon njega i Isus, danas ne poziva na obraćenje farizeje i pismoznanci svoga vremena. Njima je ta poruka bila upućena u ono vrijeme. Danas, ovu drugu nedjelju došašća, Ivan Krstitelj govori nama. Mi smo „leglo gujinje" koje on opominje i poziva na obraćenje, ali i upozorava na posljedice koje nas mogu zadesiti ako se ne obratimo.

To da se ova poruka danas odnosi na nas nam primjećuje i sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. On kaže da „uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano." Važno je ovo što sv. Pavao kaže jer to znači da nam se Ivan Krstitelj oštrim tonom ne obraća da nas prestraši, nego da nas pouči. A sve zato da bismo se obratili.

I obraćeni pripravili put Gospodinu i poravnali mu staze da može doći u naš život, a po njemu i u ovo naše vrijeme i prostor, našu Crkvu i naše društvo. I da obraćeni, „po postojanosti i utjesi Pisama nadu imamo", da bismo već sada „slavili Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista", ali i u poniznosti prigrliti jedni druge, „kao što je Krist prigrlio (nas) na slavu Božju."

MONS. MATE UZINIĆ
BISKUP DUBROVAČKI