INTERVJU Fra Iko Skoko 'Božić slavi kući, a Uskrs gdje hoćeš i s kime hoćeš'

Pri samom kraju vremena došašća, tri dana prije Božića, donosimo intervju sa fra Ikom Skokom, sveučilišnim profesorom komunikacijskih znanosti u Mostaru i članom Hercegovačke franjevačke provincije.

Kršćani 25. prosinca slave povijesni događaj kada je Bog je poslao svoga sina u obličju djeteta.

Iko Skoko je kroz razgovor za Hercegovina.info naglasio kako Božić nije samo povijesni događaj i uspomena na ono što se dogodilo već znači da se Bog stvarno rodi u našim srcima, da postanemo božanstveni.

Naravno ne samo na Božić, može to biti ponedjeljkom, u veljači, ožujku odnosno uvijek“- objasnio je Skoko.

Božić i božićno vrijeme većina ljudi gleda kroz prizmu darova i darivanja. Koji je pravi smisao najradosnijeg katoličkog blagdana, Isusovog rođenja?

Cijela je “borba” između odnosa Boga i čovjeka, koju bi mogli kratko opisati. Čovjek uvijek bježi od Boga, a Bog uvijek traga za čovjekom. Možemo reći da je to osnovna linija u Bibliji, tako da nije to samo danas. Sveti Franjo Asiški je 1223. godine u malom talijanskom mjestu Greccio napravio prve žive jaslice.

Njegov životopisac kaže da je već tada bilo puno ljudi koji su okrenuli srce od Boga. Kritični smo na svoje vrijeme zato što živimo u ovom vremenu, međutim vremena su slična i uvijek je ta povijest ista - bježanje čovjeka i Bog traga za čovjekom.

Kada govorimo o duhovnosti Božić treba biti susret između Boga i čovjeka. Mi slavimo ono što se dogodilo prije 2000 godina u Betlehemu, Bog je postao čovjek, približio se k nama na najnježniji način kroz jedno malo dijete. Ipak, kada ljudsko srce susreće toliku nježnost kao što je malo dijete lakše se otvara nego kroz druge načine kako bi Bog razgovarao s čovjekom. Bez obzira na sve i tada je bilo onih koji ga nisu primili.

Dapače, nije se Isus rodio u Jeruzalemu, već Betlehemu i samim tim vidimo tu razliku. Opasnost je ako mi želimo kao kršćani danas slaviti na Jeruzalemski način Božić, a ne na Betlehemski. Betlehemski način se ogleda u jednostavnosti i skromnosti. Međutim, kultura u kojoj živimo govori nam drugačije. Zato imamo više slavlja i komercijale nego ikada te se može dogoditi da izgubimo ovaj duhovni smisao da nestane, da bude zaboravljen.

Naravno da se za Božić na prvom mjestu trebaju ljudi vraćati onom izvoru, a to je moj susret s Bogom koji se objavio i rodio u Betlehemu. S druge strane, Božić je svima nama drag i radostan zato ima ljudi koji ne vjeruju u Boga, a slave Božić. Ipak, ljudsko srce bez obzira kako se ono manifestiralo vani želi jednu toplotu, jedan susret.

Talijani imaju jedan lijep izraz: Božić slavi kući, a Uskrs gdje hoćeš i s kime hoćeš. Božić je puno više od samo veselja, to je obiteljski susret i blagdan radosti, što znači kad je radost ne slavim sam to bi bila sreća. Radost je kada slavimo s drugim ljudima osobito kada su nam dragi u životu.

Na koji način se vjernici trebaju pripremiti, zašto je važna duhovna priprema?

Duhovni život je jako važan, al nije ni lagan, nosi puno problema. Imamo to u Bibliji na primjeru Joba koji je bio pošten i duhovan čovjek, ali trpi. Biti duhovan ne znači da nećeš trpjeti, dapače možda više nego neduhovan. To nije lagano složiti u glavi ljudi osobito nas vjernika.

Duhovnost je bitna da se ne razorim kao osoba, da se ne razorim oko sebe. Naravno, za nas kršćane osobito u vrijeme došašća i drugim danima dva su temelja na kojima opet gradimo sve drugo. To je sakramenat Svete ispovijedi i euharistijsko slavlje. Ljudi se ne ispovijedaju čak ni za Uskrs, ali dođu za Božić da se pomire s Bogom, da se lakše mogu pomiriti sa svojima, zato su ovo dva temelja.

Naravno, postoji i druga dimenzija koja uvijek mora ići ako je ova prva točna, a to je karitativna. Zato smo mi u vrijeme Božića nekako otvoreniji za darivati siromašnije, potrebite i svoje susjede, a onda i jedni drugima neki dar donijeti.

Prije su pokloni bili skromniji, a ljudi zadovoljniji dok je današnjica postala komercijalizacija adventa i Božića. Ljudi imaju potrebu kupovati stvari koje nam nisu ni potrebne iako u našoj zajednici imamo osoba kojima Božić prolazi u dubokoj skromnosti, koji imaju manje od nas. Koja je naša uloga kao kršćana?

Vrijeme darivanja jeste Božić. Ima jedna stara izreka “I Caru je jabuka draga”. Svatko voli neki dar, čovjek ima potrebu darovati, ali ima potrebu i primati. Nije vrijednost toga dara toliko bitna koliko je bitno to priznanje, da priznajemo tu osobu kroz taj mali dar. Naravno sjećam se još u svom vremenu kada je jedna naranča ili orah bio veliki dar pred Božić.

Kada sam bio u Ruandi, najsiromašnijoj zemlji na svijetu snimio sam jedan mali film o djeci. Pokazao sam ga ministrantima u Mostaru te ih ostavio same. Djeca su iznenađeno prokomentirala kako su siromašni, a radosni.

Naravno da nam se nameće konzumerizam, vodimo se logikom što više trošiš da si vrjedniji. Ne možemo se oteći dojmu jake snage propagande, možemo reći trgovačkog razmišljanja tako da čovjek često kupuje ono što mu u stvari ne treba. Nemamo mjere koliko darovati, kada darovati, kome darovati. Nekada kroz te darove želimo pokazati svoju snagu moć, pokazati se viši nego što jesmo i tu se možda malo izgubimo. Moram istaći kako ljudi moraju u ovo vrijeme posjetiti siromašne, darivati ih.

Opet se vraćam na Bibliju, s jedne strane imamo jednu nit ohol čovjek, pohlepan čovjek i zavidan čovjek to su možda tri najveća grijeha koja Biblija često spominje. S druge strane imamo jednostavnost i skromnost. Jedan primjer skromnosti je kada Bog postaje čovjek, prilaženje ljudima kroz dijete, kroz takav način ljubavi.

Te dvije niti se uvijek lome u osobnom životu jednoga društva i zajednice, naravno da bi mi kršćani trebali Betlehemski slaviti, biti Božićni ljudi, a ne Jeruzalemski ljudi. Međutim, ljudima je lakše biti Jeruzalemski čovjek nego Betlehemski. Važno je da se za Božić susretnemo sa sobom, procijenimo sebe, sretnemo se s Kristom i napravimo mjeru sebe prema Kristu.

Kako se u Vašoj obitelji slavio Božić, koje običaje ste njegovali?

Treću nedjelju došašća sjećam se da smo obilježavali Materice, pokušavali smo ucijeniti majku, tako da bi nam ona obećala dati čokoladu ili bonbon, a zatim sljedeću četvrtu nedjelju došašća smo darivali tako očeve. Sjećam se dobro svoje susjede koja bi mi dala naranču, orahe i to je tada bilo veliko.

Nama djeci je bio drag običaj branja bršljenja kojim smo ukrašavali kuće i dvorište prije unošenja Badnjaka. Jedanput smo našli bršljana u vrtu jedne žene, a kada smo nabrali došla je ta gospođa i uzela nam sve nabrano tako da smo mi morali ostati brati ponovno.

Ono što je posebno bilo u mojoj obitelji je unošenje Badnjaka. Mom ocu je bilo važno sačuvati taj običaj. Dok je god otac bio živ na Badnjak smo svi morali biti kući i unijeti Badnjak. Muškarci unose Badnjak, a žene u kući čekaju sa žitom. Pri ulasku u kući muškarci kažu „Na dobro nam došlo sutrašnje Božje porođenje“ i žene bi posipale žitom muškarce kako bi godina bila plodna. To bi žito ostalo u kući, a započela bi se molitva. Obavezno se molilo Vjerovanje, a zatim druge molitve.

Budući da tada nije bilo toliko automobila na polnoćku se išlo pješke, to je isto bio doživljaj. Obilazili su se susjedi, po 40 obitelji, skupilo bi se stotinjak ljudi pa bi išli iz kuće u kuću. Čak iako neki cijelu godinu nisu razgovarali tada ne mogu ne razgovarati, ne primiti u kuću.

Tako da Božić u sebi uvijek nosi tu dimenziju pomirenja. Ono što mi je još ostalo iz djetinjstva u sjećanju je izreka koju su stariji govorili: “Sve svoje račune podmiri do Božića”.

Preporučujete li određene Biblijske tekstove uoči najradosnijeg blagdana?

Znači, Crkva posvećuje puno liturgiji, ona bira tekstove koji se čitaju na ove velike dane, a osobito došašće. Najljepše za duhovnost što bi ja preporučio je da pročitamo dnevno Evanđelje, koje je Crkva izabrala za taj dan.

Jedan stari rabin koji je jako dobro poznavao Sveto pismo trebao je nešto reći o odlomku iz pisma, ali je rekao da neće. Zaključio je kako taj tekst nije pročitao tri puta tako da neće ništa o njemu govoriti.

Kad bi ga čovjek mogao malo vremena posvetiti Evanđelju, nekoliko puta pročitati odlomak to bi bilo pravo bogatstvo.

Nešto više o prodaji duhovnih knjiga u Dompesu?

Izdavačka kuća „Naša ognjišta“ imala je svoju knjižaru u Posušju, ali nije išla prodaja te su zatvorili knjižaru.

Odlučili su nam darovati preko 500 duhovnih i teoloških naslova. Željeli smo da knjige budu dostupne čitateljima tako da sada možete nabaviti pojedine naslove za pet maraka.

Ima stvarno prelijepih knjiga, a sada kada je vrijeme darivanja možemo nekoga lijepom knjigom obradovati.

Maja Ljubić, Hercegovina.info