Fra Zvjezdan Linić: Nije bilo sretno pokrštavanje Djeda Mraza u Djeda Božićnjaka

Nije se lako snaći u današnje vrijeme. Mnogo se toga miješa.

Ljudi kažu da je to era globalizacije. Neki govore da je to tzv. new age (novo doba). Nalazimo se i u tzv. naglašenoj laicističkoj državi (ni to nije jasno što bi trebalo značiti). Zato se pojavljuju neki pomaci koji su to prisutniji što su veći izazovi starinskih blagdana.

Božić se slavi i slavio se. Ne pamti se otkad i u našem hrvatskom narodu. No, svakako je to od davnine.

Otkako smo primili na ovim prostorima kršćansku vjeru. Slavi se javno, slavi se po crkvama, slavi se u kućama i obiteljima. A upravo su s Božićem jako naglašeni i izvanjski znakovi koje ne možemo mimoići. Božić se slavio i u vrijeme tzv. krutog boljševičkog komunizma u našim crkvama, dok su plaćenici režima gledali tko sve ide u crkvu, što svećenik propovijeda i konačno (jer je to bio i radni dan) kako ljudi dođu na posao, tj. u kakvom odijelu.

No, ni taj režim nije mogao ugasiti slavljenje Božića. Čak je u narodu bio neki skriveni prkos takvoj diktaturi pa su ljudi svejedno punili crkve više nego u druge nedjelje tijekom godine. I preživljavale su se takve diskriminacije.

Danas, imam osjećaj, prijeti nešto drugo. Stvarno je lijepo da se govori o humanosti i socijalnoj osjetljivosti. To ide, i uvijek je išlo s Božićem. No, Božić ipak nije samo pitanje horizontalne socijale. Božić je i blagdan vjere u Boga koji je postao čovjekom.

Možda je ostatak davnih ili ne tako davnih vremena i to da je stanoviti partijski Djed Mraz pokušavao istisnuti plemenitog svetog Nikolu, a po mogućnosti i malog Isusa koji donosi darove.

Njegov se lik jako uvriježio i simpatičan je djeci. Neki su ga htjeli malo pokršćaniti pa ga, tobože da ipak ne bude diktat bezbožne diktature, prekrstili u Djeda Božićnjaka. Ne mislim da je to baš sretno rješenje.

Neka Djed Mraz odradi svoje. Djeca se jednostavno vesele darovima i na to ih je lako navući. No, pokraj njega sve je manje Božića i, umjesto spotova s nekim melosom hrvatske božićne pjesme (a ima ih puno i lijepe su), kod nas već godinama prati ove blagdane melodija zvončića, opet lijepa, djeci draga, ali strana i nimalo božićna. Više nas podsjećaju na Djeda Mraza iz daleke Finske.

A nešto što se sve više pojavljuje, iz nekog straha u našoj domovini gdje je mali postotak onih koji nisu kršćani, to je izbjegavanje i samog spominjanja Božića. Tobože, da se ne bi netko osjetio povrijeđenim!

Zato ima sve češće na medijima poruka kojima se žele ugodni blagdani, sretni blagdani, pa čak i sretni praznici. Ne spominje se koji. Kao da je Božić već na neki način postao prijetnja suživotu s ljudima koji eventualno ne priznaju Isusa. Kao neki teror i diskriminacija manjine nad većinom. Jer ide se po principu da je manjina uvijek ugroženija i da nju treba štititi. Većinu se može ignorirati, poniziti.

A ipak, Bog nikad nikog nije htio ugroziti, nikoga poniziti. O Božiću slavimo kako je Bog postao čovjekom da bi bio brat svakom ljudskom biću. Postao je djetetom kako se kraj njega nitko ne bi osjetio ugroženim.

Tako bih želio da u riječima “sretan Božić” svatko osjeti iskrenu želju za mirom i dobrom što ga je Isus donio ovome svijetu. Sretan vam bio Božić!