Fra Zvijezdan Linić: Bi li dijalog bio kada bi Crkva izbacila šestu i devetu Božju zapovijed

Katkad je nekako čudno doživljavam. Pozivaju se političke stranke na dijalog, pa onda različite udruge, pa sindikati i poslodavci. Pozivaju se i različite kršćanske crkve na dijalog kako bi se učinilo nešto u vidu jedinstva svih onih koji u Krista vjeruju. U zadnje vrijeme se i

Crkva i vlast u državi pozivaju na neki dijalog u pogledu mnogih sadržaja koji zadiru u život brojnih ljudi koji su i građani ove države a u isto vrijeme su i vjernici Katoličke crkve. Posebno se ipak zahuktao odnos između Crkve i državnih vlasti zbog spolnog odgoja u školi.

Daju nam se obilno vijesti, čak u privilegiranim trenucima najgledanijih emisija, kako žena predsjednika Vlade i druge aktivistice, uz ministra prosvjete, obrazovanja i sporta, promoviraju zdravstveni odgoj uz različite vježbe i uz preporuke zdrave hrane za djecu. Već mi se čini da ni to nije "dijaloški", budući da se jednostavno nečiji program o vježbama i o pojmu zdrave hrane jednostavno nameće, a možda bi neki drugi (ne samo Crkva) i tome imali što dodati, primijetiti ili promijeniti. Ali, program se nameće i nema dijaloga.

On se mora provesti. A i Crkva bi mogla neke stvari sugerirati i na njih upozoriti. No, posebno mi je nedijaloški i nedemokratski to što se sve češće čuje da je Crkva protiv zdravstvenog odgoja u školi. To je laž. Pa zdravstveni odgoj na ovaj ili onaj način uvijek se provodio u školi i ne vidimo ništa posebno niti išta novo u tom dijelu tog programa. Dakle, ono što je direktno problematično u stavovima Crkve su prvenstveno upute o sadržajima vezanim uz spolni odgoj. I Crkva je protiv toga. I zna se zašto je protiv toga. Jer se pokušava određene informacije uviti u celofan i izuzeti spolnost od moralnih načela i poticati djecu i mlade na korištenje seksualnog nagona u obliku hedonizma, tj. za proizvodnju užitka, te odvojiti seksualnost od tajne ljubavi i odgovornosti, tajne izvora novog ljudskog života.

To su duboke i vječne istine vezane uza zdrav osjećaj svake osobe koja nije ugušila u sebi ono što zovemo savjest. Ne razumijem potpuno kako se, rekao bih, samo Crkvu poziva na dijaloški stav, a ne predstavnike onih koji su to zakuhali. Dijalog kakav se sada, tobože, od Crkve traži temeljio bi se jednostavno na tome da Crkva izbaci iz niza Božjih zapovijedi onu šestu i eventualno devetu ("Ne sagriješi bludno" odnosno "Ne poželi tuđeg ženidbe nog druga"). I kad bi Crkva to izbacila, pa možda u novim izdanjima Biblije to i u Bibliji izbacila ili promijenila, onda bi bila dijaloška.

Čudan neki imperativ za dijalogom. Sve mi to nekako sliči jednoj priči iz nekih obiteljskih prilika koja glasi otprilike ovako: "Mali Štefek je osjetio da se u kuhinji nešto pripravlja i pokušao je to otkriti. I zaista mu je pošlo za rukom i otkrio je da njegova majka pripravlja njemu tako dragu pitu. I tada on mudro pristupi svojoj majci i počne razgovor o tome da bi on nešto pitao mamu, a onda će joj on odgovoriti i tako dalje. I pita on mamu što se to kuha u pećnici. Majka odgovara iskreno: Pa pita se sprema. Dobro, kaže Štefek, i nastavi: A može li me mama pitati bi li Štefek htio malo pite. I tada ću joj odgovoriti: Pa naravno, mama! I mama bi mi dala malo pite." I tako je dijalog gotov. Kako naručen, tako je trebao biti ostvaren.

blog.vecernji.hr