Evo što kaže poznati hrvatski svećenik Don Damir Stojić

Zanimljivo pitanje postavio je jedan mladić studentskom kapelanu Sveučilišta u Zagrebu, don Damiru Stojiću. Bojana je, kako je objavljeno na stranici SPAS, zanimalo može li se katolik ne slagati s učenjem crkve.

Njegovo pitanje, kao i don Damirov odgovor, prenosimo u cijelosti.

Bojan:

Zanima me može li se katolik i ako da u kojoj mjeri neslagati s učenjem Crkve (npr: živi sakramentalno, ide u crkvu itd. ali misli da kontracepcija/homoseksualizam/itd. nije grijeh - Crkva-tu-griješi-kao-što-je-pogriješila i-sa-inkvizicijom-paljenjem vještica-križarskim ratovima argumenti i tome slični )
Ako ne kako se odnositi prema tim osobama?
Govoriti im da nisu katolici pa ih još više udaljavati od Crkve ili ne govoriti ništa i onda se miriti s ne-katolicima koji se deklariraju kao katolici? Bojan

Don Damir Stojić:

Dragi Bojane,

Postoje različite razine istina u koje se očekuje da netko vjeruje ako sebe želi smatrati ‘katolikom'. Apsolutna poslušnost se zahtijeva za istine koje se tiču najvažnijih postavki vjere, tu se radi o svečanim crkvenim dogmama bez kojih se gubi temelj čitavog kršćanstva (npr. da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, da je Duh Sveti Bog, da je Bog trojstven itd.). Osoba koja ih uporno niječe upada u herezu. Dakle, postoji skup proglašenih vjerskih istina u koje je doista neophodno vjerovati.

Druga skupina istina zahtjeva vjernički posluh, ali o njima može postojati dodatna rasprava. To su primjerice neka disciplinska pitanja koja se izlažu s velikim autoritetom, ali nisu proglašena neopozivima (npr. nastanak čovjeka). Dakle, jedini pravilan stav u svakoj raspravi je biti dobro informiran o stvarima i onda pokušati razumjeti njihov unutarnji smisao.

Veliki broj ljudi smatraju Crkvena učenja besmislenima samo iz razloga što im ih nitko nikada nije znao valjano i razumno obrazložiti. Ako i nama samima nisu dovoljno jasne, danas postoji doista puno mjesta (osobito na Internetu) na kojima se možemo dodatno informirati. Katolička vjera neprestano naglašava povezanost razuma i vjere. Od vjernika se ne traži slijepa poslušnost, već pristanak ‘otvorenim očima' i otvorenim srcem. Sumnjam da ikada ikome išta možemo objasniti ako ga proglašavamo ‘nekatolikom' ili ako smo indiferentni prema njima. Mislim da ni jedan ni drugi pristup nije pravilan. Osobno smatram da je najbolje truditi se ukazati na unutarnju povezanost moralnih i vjerskih principa, da bi sama istina mogla lakše zasjati. A njezin sjaj svi ljudi osjete. I naravno, ne zaboravi da je strpljivost i ljubav prema sugovorniku neophodan element u svakom razgovoru, i s onima s kojima se slažemo i s onima za koje mislimo da griješe. Imaj na umu kako Isus postupa u susretu s imućnim mladićem. Iako će mu navijestiti riječ koju mladić u tom trenutku ne može prihvatiti, kaže se ‘Isus ga nato pogleda, zavoli da i rekne mu...' (Mk 10,21)

U nastavku ti donosim dio iz Zakonika kanonskog prava koji ti podrobnije objašnjava razine pristanka uz nauk Crkve (doduše, vrlo pravničkim rječnikom).

BTB,

Don Damir

Kan. 750 - Božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što je sadržano u pisanoj i predanoj riječi Božjoj, u jednom naime pokladu vjere povjereno Crkvi i što ujedno kao od Boga objavljeno izlaže bilo svečano učiteljstvo Crkve bilo njezino redovito i opće učiteljstvo, što se upravo očituje zajedničkim prianjanjem vjernika pod vodstvom svetog učiteljstva; svi su stoga druži kloniti se bilo kojeg nauka tome protivna.

§ 2. Čvrsto treba prigrliti i prihvatiti sve pojedinačno što učiteljstvo crkve neopozivo izlaže s obzirom na nauku o vjeri i ćudoređu, to jest ono što se zahtijeva da se isti poklad vjere sveto čuva i vjerno tumači; stoga se nauku Katoličke crkve protivi tko ta izlaganja koja neopozivo valja držati odbija.

Kan. 751 - Krivovjerjem naziva se uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju; otpad je potpuno odbacivanje kršćanske vjere; raskol je uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni.

Kan. 752 - Treba iskazivati ne doduše pristanka vjere, ali barem vjernički posluh uma i volje nauku koji o vjeri ili ćudoređu izriču bilo vrhovni svećenik bilo Biskupski zbor kad vrše vjerodostojno naučavanje iako ga ne namjeravaju proglasiti konačnim činom; neka dakle kršćani nastoje kloniti se svega što nije s njim u skladu.

Kan. 753 - Biskupi koji su u zajedništvu s glavom i udovima Zbora, bilo kao pojedinci bilo sabrani na biskupskim konferencijama ili na krajevnim saborima, iako nisu nezabludivi u naučavanju, vjerodostojni su naučitelji i učitelji vjere vjernika povjerenih njihovoj brizi; uz to vjerodostojno naučavanje svojih biskupa vjernici su dužni prianjati s vjerničkim posluhom duha.

Kan. 754 - Svi su vjernici obvezni držati se konstitucija i odluka koje donese zakonita crkvena vlast da bi predložila nauk ili osudila kriva mišljenja, a posebno onih koje izda rimski prvosvećenik ili Biskupski zbor.