Evo što je biskup Ratko Perić uputio u božićnoj čestitci

Ratko Perić, misno slavlje, biskup Ratko Perić, dr. Dragan Čović, Dragan Čović, čestitka, Ratko Perić, biskup Ratko Perić, Papa Franjo, Papa Franjo u BiH , fra Drago Bojić, Biskup Perić, biskup Ratko Perić, Biskup Perić, božićna čestitka, biskup Ratko Perić, dr. Ratko Perić, ratko mladić, biskup Ratko Perić, mirovina, Biskup Perić, mirovina, Biskup Perić, Uskrs, dr. Ratko Perić, biskup Ratko Perić, Ratko Perić, K. Perić, Ratko Perić
Postoji u teologiji mišljenje da bi svemogući Bog Otac, u svemu zamišljaju stvaranja čovjeka i čovječanstva, ostvario plan vremenita utjelovljenja svoga vječnog Sina sve i da nije bilo prvotnoga čovječanstava grijeha u ortakluku s đavlom.

Kažu naime, kako je Bog čovjek stvorio od zemlje na zemlji, namjenjujući mu vječnu sreću u nebu. Kako je taj čovjek ili ljudski par u životnoj kušnji radikalno zgriješio neposluhom višnjoj zapovjedi, Bog ga je osudio na tjelesnu smrt, ali s perspektivom uskrsnuća tijela o Sudnjemu danu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nije se on 'naknadno sjetio' i smislio djelo Utjelovljenja i Otkupljenja po svomu Sinu, nego je Svemogući sve to o čovjeku smislio u ključu svoga Sina, kojem je u prvom momentu vidio Utjelovljenje, i sav plan usavršenija i spasenja čovječnosti.

'Kada vrijeme napuni se da ta misao bude čin, krenu s grada Oca svoga Stvorac svijeta; Božji Sin i u tijelu pojavi se kao Sinak Djevičin.'

Kako se to povijesno vrijeme 'napunilo' u Božjem računanju i djelovanju?

Čovjek je od početka stvaranja u svojoj slobodi, suženoj slobodi i ograničenom razumu doživio krive izbore djelovanja, potaknut na to i uplitanjem zmije, đavla, koji je prije čovjekova izbora i grijeha, zlorabio svoje slobodno i razumno postupanje na svoju vječnu propust. Pa je onda želio upropastiti i čovjeka. I te se zle nakane ne odriče do danas.

Čovjek je u ovakvoj ekonomiji spasenja u takvu stanju da ne može ni pomisliti da svojim snagama postigne i ovo vremenito savršenstvo a kamo li ono vječno spasenje. Ne može ništa učiniti i postići bez Očeve providnosti, bez Sinova utjelovljenja i otkupljenja, bez Duhova milosna posvećenja. 'Bez božanstva Tvojega čovjeka je bez ičega tone sav u crnom zlu', molimo u himnu Duha Svetomu.

U tom kontekstu gledano, kada zapravo čovjek doživljava potpuno ostvarivanje svojih moći koje je Bog usadio u njegov duh? Mi vjernici katolici to vidimo svojim očima kada se jedan vjernik proglašava blaženim i svetim. Tu je Božje jamstvo, neprotumačivo čudo, da je taj čovjek postigao savršenstvo svoga bića, da je posve ispunio plan koji mu je Bog zadao. Te je to Bog pokazao i nama na vidljiv način da je zadovoljan s takvim čovjekom.

U povijesti, prije 2000 godina bilo je osoba koje su u svome životu, s Božjom milošću, bile postigle vrhunac sukladnosti svojih misli, riječ i djela s Božjom apsolutnom razumnom voljom.

Tako se o Mariji Djevici kaže da je 'milosti puna' (Lk 1,28), da će 'Duh Sveti sići' na nju i sila će je 'Svevišnjega osjeniti' te će tako čudesno, nadnaravno i otajstveno začeti i naravno roditi Sina Božjeg.

Za sv.Josipa, Betlehemćanina pa Nazarećanina, Sveto Pismo tvrdi da je muž 'pravedan' (Mt 1,18) i Bogu u svemu poslušan: i prvi put kada nije trebao napuštati svoje zaručnice Marije koja je čudesno začela Sina Božjega (Mt 1, 24), i drugi put kada se rodio o glavi maloga Isusa te je s Marijom i Malim pobjegao u Egipat (Mt 2,14) i treći put kada se trebao vratiti iz Egipta u zemlju izraelsku (Mt 2,20), i četvrti put kada se trebalo opredijeliti za boravak u gradu Nazaretu (Mt 2,22).

Za Elizabetu, Zaharijinu ženu, Evanđelje izvješćuje da se 'napuni Duha Svetoga' (Lk 1,41).

O Zahariji, kao i njegovoj supruzi, kaže se: 'Oboje bijahu pravedni pred Bogom; živjeli su besprijekorno prema svima zapovijedima i odredbama Gospodnjim' (Lk 1,6).

Za njihova sina Ivana, Krstitelja evanđelist piše: 'ruka Gospodnja bijaše s njime' (Lk 1,66).

Za staroga Šimu u Hramu Evanđelje nam prenosi: 'Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu, i Duh Sveti bijaše na njemu'( Lk 2,25).

Za onu gospođu Anu, koja je provela udovištvu oko šezdeset godina, sve do svoje osamdeset i četvrte, svjedoče evanđelisti 'Nije napuštala Hram, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Boga' (Lk 2, 27).

Eto vrijeme napuni se - dočeka se trenutak kako je čovječanstvo u svojim najizabranijim članovima dozrelo primiti Božji plan i provesti u djelo što je bilo navješteno o Božjem Sinu.

I mi smo povezani, osobito Božićnom porukom, na sudjelovanje s Božjom istinom i životom, s Božjom svetošću i milošću, s Božjom pravdom, ljubavlju i mirom. I od nas Bog očekuje da budemo pravedni i bogobojazni, besprijekorni i poslušni njegovim zakonom, da se Duh Sveti nastani u nama. Tako će nama biti sretan Božić, dolazak utjelovljena Sina Božjega."

fena