Dođi kraljevstvo tvoje

I tako svaki mjesec, dio po dio, dok vam Očenaš ne postane neizmjerno blago

U nama je prisutna čežnja za vlašću. Mi to u razmišljanju vjernika povezujemo s iskonskom ohološću koja je usađena u ljudsko srce. Po pradavnom istočnom grijehu, čovjek je podlegao napasti po kojoj je mislio postati kao Bog. „Bit ćete kao bogovi", glasila je zmijina zamka prvim ljudima u Raju zemaljskom, kako nam to slikovito opisuje Biblija.

Pokušavam tu napast prereći nama pristupačnijim rječnikom. Čovjeku je šapnuto kako neće imati iznad sebe nekog većeg autoriteta i vlasti. Bit će sam sebi gospodarom. Moći će sam sebi određivati što je dobro, a što je zlo. Neće trebati nikome dugovati zahvalnost za svoj život. Neće trebati Boga iznad sebe. Sve je to skriveno u toj napasti kojom je đavao pokušao zavesti čovjeka da poželi biti ono što čovjek nije.

Napast je u biti apsurdna. Nema smisla niti je moguća. Ali čovjek je ograničeno biće. Ne vidi zamku. Sve mu je tako zamamno i poželjno. A ipak vodi propasti. Čovjek nije postao bogom, već se po grijehu neposlušnosti osjetio degradiran i u svojem ljudskom biću. Bio je gol, bez dostojanstva.

Kao da se ta priča ponavlja i danas. Nosimo u sebi težnju otimanja svakom autoritetu. Ne znamo u poniznosti srca prihvatiti Boga kao Oca i Stvoritelja svega, a to onda znači i kao Gospodara života i moralnoga reda. Pomišljamo da smijemo misliti svojom glavom, odlučivati prema svojim željama. Ni ne primjećujemo kako se u ograničenosti našega bića stvara na taj način velik prostor nereda i nasilja. U odnosu na moralni red jedino je za čovjeka ispravno i spasonosno ono što je Bog ugradio u njegovo biće, tj. onaj unutarnji osjećaj po kojem prepoznaje što je dobro, a što zlo. Na nama je da slijedimo to svjetlo i svima će biti dobro. U protivnom postoji opasnost da čovjek postane tiraninom svome bližnjemu.

U iskonskoj težnji da se jedni drugima nametnemo uvijek je spasonosno slijediti evanđeoske putove. Isus je u želji da spasi čovjeka ponudio put služenja. Sam je došao služiti i život svoj dati za braću. Svoje učenike zove na taj isti put. Njihovu želju za određenim priznanjima i prvim mjestima do kraja će suzbiti gestom pranja nogu.

I mi često molimo u svakodnevnoj molitvi molbu koja glasi: „Dođi kraljevstvo tvoje!" Ne znam koliko smo svjesni onoga što izgovaramo. Tražimo od Oca na nebesima da se na zemlji ostvari onaj poredak kakav je u Božjem planu i kako je to ostvario Isus svojim djelom i životom. To je izazov. To je prihvaćanje Božjeg reda i podlaganje njegovim zakonima i propisima. To je priznanje da je Bog jedini i vrhovni autoritet našeg života i ponašanja u tom životu. Time dajemo Bogu prostora u vlastitom srcu. To je prostor u kojem Bog želi osjetiti da je prihvaćen. Upravo to i molimo molbom za Božje kraljevstvo. To je svjesno podlaganje Božjoj vlasti, znajući prema objavi Isusa Krista da je to kraljevstvo istine i dobrote, pravde i svetosti, kraljevstvo mira i ljubavi. Molimo i danas svoj Očenaš. Molimo iskreno da se u srcima svih ljudi ostvari Božje kraljevstvo, jer će onda svima nama biti dobro.

fra Zvjezdan Linić