Blagdan Krštenja Gospodinovog

Krštenje jučer i danas

Krštenje slaviti kao slavlje, kao što je to danas uobičajeno, bilo je generaciji mojih roditelja strano. Danas promatram, kako si mnogi roditelji i rodbina daju mnogo truda, da bi iz krštenja svojega djeteta učinili lijepo i iz te prigode odgovarajuće slavlje. Ono se odvija u župnoj zajednici u krugu obitelji, manje u krugu cijele kršćanske zajednice.
Obrnuto, vjerski običaji, koji imaju svoje korijenje u krštenju, igrali su za vrijeme mojih roditelja mnogo veću ulogu nego danas. Na primjer, običaj blagoslovljenom vodom, bilo u nedjeljnom Bogoslužju pri kojim bi svećenik išao kroz cijelu crkvu i škropio sve vjernike blagoslovljenom vodom, bilo u svetionicama koje ne bi smjele nedostajati u nijednoj kršćanskoj obitelji.

Krštenje u mijeni vremena

Teološki nije krštenje kao osnovni Sakrament stavljen u pitanje, a ipak konkretno ophođenje s ovim Sakramentom i njegovo značenje u životu zajednice, bilo je ipak vrlo različito u tijeku vremena. Tako začuđuje, kada mi čitamo o sv. ocu Crkve Basiliusu (4 stoljeće) čiji spomen smo u ovoj nedjelji slavili, da je s krštenjem, iako je poticao iz kršćanske obitelji, čekao do odraslih godina. Praksa krštenja nije bila već od samog početka jedinstvena. U Evanđelju čuli smo mi o Ivanu Krstitelju, koji je izvršavao krštenje ritualom uranjanja kao potvrdu obraćenja i za oprost grijeha, te kako se ovo razlikuje od krštenja koje je činio dolazeći Mesija: «Ja vas krstim samo vodom... On će vas krstiti Duhom Svetim i vatrom.»
U smislu kasnije prakse krštenja Crkve nije Isus sam nikada krstio. Također tvrdi i Pavao da nije sam nikad krstio (1 Kor 1,17).

S vatrom i Duhom Svetim

Isus krsti s vatrom i Duhom Svetim. Još jasnije nego kod krštenja s vodom dolazi ovdje do izražaja nužno obraćenje i čišćenje. Ono što ne može pred Bogom opstati, ne pere se samo simbolično, već kao kod dobivanja plemenitih metala, krštenik biva očišćen kroz vatru Duha Svetoga.
Tada nije igrala ulogu tema o privođenju u zajednicu Crkve. Ovo značenje dolazi tek u praksi krštenja mlade Crkve: «Onaj tko vjeruje i krsti se, može biti spašen», glasi u misionskom zadatku Uskrslog, prije njegovog uzašašća na nebo (MK 16,16)

Upis u registar krštenja

Danas prevladava, po mom mišljenju, službeni karakter Sakramenta krštenja - i to me brine. Upis u knjigu krštenih u konkretnom rukovanju je isto tako važno kao i slavlje krštenja.
Djelovanje krštenja kao uključenja u Crkvu, često puta je jače naglašeno nego temeljno obnovljena veza krštenika s Bogom. Teologije krštenja, iznimno kod slavlja krštenja, dolazi rijetko u životu zajednice do razmatranja. Kroz krštenje poklonjeno posinstvo u Bogu, ne razlikuje se od «posinstva u Bogu» svih stvorenja i nešto zbunjujuće formuliranje u 3.velikoj molitvi: «Dovedi k sebi također sve svoje sinove i kćeri, koji su još daleko od tebe».
Najviše brige zadaje mi ustaljena praksa u Njemačkoj i Austriji, da se brisanju iz državnog zajedničkog registra, kao što predstavlja jedan izlaz iz Crkve, pripisuje više važnosti nego pradavnom temeljnom pravilu: »Tko vjeruje i daje se krstiti, može se spasiti». K tome znamo mi vrlo dobro, da se mnogima koji se brišu iz liste članova Crkve, ne radi o uskraćenju vjere i da se s izjavom o istupanju ne može poništiti «neuništivo» krštenje.
Nelagodno mi je u razmatranju činjenice da se isključenje iz Crkve shvaća kao disciplinarni podhvat, kao zadnja instanca mudrosti.

Uranjanje u tajnu krštenja

Svečanost Isusovog krštenja bilježi svršetak kruga božićnih svečanosti. Ono što mi u božićnoj tajni slavimo, novi odnos s Bogom, koji je započeo s postankom Božjega Sina čovjekom, to postaje vidljivo u Isusovom krštenju. Postaje vrhuncem obećanja: Ti si moj ljubljeni Sin, u tebi mi sva milina. Kroz krštenje - i ovaj učinak ima prednost pred svakim drugim - ima svaki krštenik udjela u ovom novom odnosu s Bogom.

Naravno ovo mora uzeti oblik u konkretnoj životnoj praksi svakog pojedinca i izražavati se u odnosu krštenika međusobno. Ja pak želim da ova osobna i postojana strana Sakramenta krštenja stupi opet u prvi plan i u crkvenoj svakidašnjici uživa prednost ispred drugih aspekata koji pripadaju krštenju. Možda su naši «stari», mislim na generaciju mojih roditelja, u ponekom pogledu sa svojim sjećanjima na krštenje u svakodnevnici bili bliže tajni krštenja nego mi, usprkos ponekog lijepog slavlja krštenja.
P. Hans Hütter/Katica Kiš