1.Nedjelja Došašća - 1. Advent

Kada sam se prije nekoliko dana tužio kako nemam vremena, ispričao mi je moj sugovornik slijedeći vic: Jedan mnogo-zaposleni menedžer bio je konfrontiran prognozom svoga liječnika: «Ja vama moram reći, da vi imate još samo dvije nedjelje za živjeti.» Menedžer je počeo listati u svom terminskom kalendaru i reče: »Jedna nedjelja bi se mogla naći u svibnju, druga nedjelja, nažalost, ne prije listopada.»

Vic izražava na svoj način ono, što je Thomas od Aquin-a već prije mnogo stoljeća objasnio ljudima koji su smatrali da nemaju vremena: Onaj tko nema vremena, trebao bi sjesti i sebi predočiti da ima samo još jedan sat za živjeti. Onaj tko se prepusti ovoj predodžbi, shvatiti će, što sve pada u pozadinu i gubi na važnosti u pogledu na skori kraj.

Krist dolazi
Prva generacija kršćana živjela je u uvjerenju da će još samo malo vremena potrajati dok se Krist ne vrati, održi suđenje svijetu i započne konačnu vladavinu cijelim svijetom. Također i apostol Pavao bio je u to najdublje uvjeren.
Iza te pozadine biva lakše razumljivo, kako su kršćani 1. stoljeća imali druge prioritete nego što ih mi danas stavljamo. Oni su imali malo interesa u rješavanju socijalnih i političkih problema. Zašto bi se mučili oko dugotrajnih zadataka, ako je kraj bio na vratima? U kršćanskoj zajednici živjeli su robovi i slobodnjaci složno zajedno. Na promjenu sistema se tada nije mislilo. Također i odnos prema imovini, braku i obitelji, kao i neženidbi, bio je utvrđen predodžbom ubrzog kraja. Naočigled skorog Kristovog dolaska, to nije bilo više tako važno. Važno je bilo, biti pripravan, biti na mjestu kada On dođe.
Tek kada se Kristov dolazak odužio, počelo se misliti na dugoročno i na oblikovanje života na duže vremensko razdoblje. Upravo ovdje započinje odlomak Lukinog Evanđelja kojeg smo mi danas čitali: Budući da Krist nije došao uskoro, kao što se pretpostavljalo, počeli su kršćani živjeti također isto kao i svi drugi ljudi. Tražili su skraćivanje vremena pri jelu i piću; brige svakidašnjice su prevladale. Evanđelist ih opominje da ostanu budni i da se mole. On nije htio da se izgubi životni pogled koji se razvio iz skorog očekivanja (dolaska).

Što je konačno važno?
Predodžba o skorom kraju može i danas pomoći da drugačije utvrdimo naše životne sadržaje, nego što mi to inače u hektici svakidašnjice činimo. Prva nedjelja Došašća poziva nas, da razmislimo o našem životu iz perspektivnog pogleda skorog kraja našega života ili kraja svijeta. Ne radi se o tome da se širi strah ili da se prijeti sudom. Iako je skori kraj nevjerojatan, može me navesti promjena perspektive pogleda, da zapostavim jedan slavodobitni projekt, jer sam primijetio, da sam u iskušenju, da ga hoću sprovesti na račun obiteljskog života ili na račun dobrih odnosa. Drugom će biti svjesno, kako je kratkovidno zapostaviti njegu dobrog odnosa ili to odgađati za kasnije vrijeme.

Došašće već dugo nije više «najmirnije vrijeme u godini». Postalo je vrhunac poduzetništva. Imam često utisak, da hektika poslovnog života hoće prekriti veliku unutrašnju prazninu. Mi trgujemo s vrijednostima. Najskuplje i najbolje je samo za nas dosta dobro. Daje nam osjećaj da smo vrijedni i važni. Mi se opijamo kupovinom i prodajom...
«Bdijte i molite!», savjetuje nas Evanđelist, «kako bi mogli stati pred Sina čovječjega». Što ima postojanost od svega onoga što si mi učinimo u Došašću? Može li se to vidjeti u očima dolazeće generacije, vlastite djece? U očima čovječanstva gdje gladuje jedan veliki dio? U očima Boga? U vlastitim očima, kada mi odstupimo od hektike svakidašnjice?

P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)