U Krbavskoj bitci poginuli brojni hrvatski velikaši – Zrinski, Frankapani...

Sukob između hrvatske plemićke vojske i Osmanlija na Krbavskome polju kraj Udbine u Lici odigrao se 9. rujna. 1493. Ostao je zapamćen kao Krbavska bitka, mnogi smatraju da je njome započeo Stogodišnji rat Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva.

Već u proljeće 1493. osmanska je vojska, predvođena bosanskim sandžak-begom Jakub-pašom, pljačkala u Hrvatskoj (oko Modruša i Kupe), Kranjskoj i Štajerskoj. Prilikom povlačenja iz tih krajeva na Krbavskom ih je polju dočekala hrvatska vojska predvođena banom E. Derenčinom. Premda je štajerski kapetan Jakov Székely poručio hrvatskim velikašima da pričekaju njegove jedinice te da zajedno krenu u napad, hrvatska je vojska krenula u bitku u kojoj je bila teško poražena. Pritom je poginuo jajački ban J. Vlatković te mnogobrojni hrvatski velikaši iz obitelji Frankapan, Zrinski i Blagajski. Ban E. Derenčin, Nikola VI. Tržački Frankapan i Karlo Gusić bili su zarobljeni, dok se B. Frankapan uspio probiti i skloniti.

Tijek bitke

Bitka je počela u 9 sati ujutro, 9. rujna 1493. godine. Ban Derenčin je prethodno sa svojom vojskom napustio povoljan položaj ispod utvrde Udbina na vrhu brda i spustio se u podnožje. Tamo je rasporedio svoje snage u klasičan bojni poredak s pješaštvom u sredini i konjicom na krilima. Zapovjedništvo na krilima prepustio je Frankapanima i jajačkom banu, a sam je zadržao zapovjedništvo nad sredinom. Jakub paša je Ismail-begu povjerio manju jedinicu za prvi (fingirani) napad, Mehmed-begove ljude poslao u obližnju šumu u zasjedu, a za sebe je zadržao najveću jedinicu za glavni napad.

Ismail-beg je oko tisuću najiskusnijih konjanika formirao u klin i poveo u juriš na slabo opremljene prve redove pješaštva. Pod udarcima kopita podigao se strahovit oblak prašine, pa branitelji nisu mogli procijeniti koliko Turaka u napadu ima. Kad se jedinica približila, pokazalo se, na sveopće zaprepaštenje, da su Turci teško oklopljeni kacigama i kirasama, te naoružani helebardama. Udar je bio žestok, ali nakon početnog šoka hrvatske snage su se konsolidirale i počele odbijati turski napad. Međutim Ismail-beg je prema planu naredio povlačenje svoje jedinice.

Lukavstvo turskih zapovjednika

Mamac je uspio iznad svih očekivanja. Ponesene iluzijom da dobivaju bitku pješačke jedinice su se dale u potjeru za Turcima. Kako zapovjednici nisu uspjeli održati preglednost i disciplinu, jedan po jedan naredili su potjeru, kako bi se održala kakva-takva kompaktnost vojske. Uskoro je cijela vojska bila za petama Ismail-begovim mamcem. Kad su i posljednji branitelji protrčali pokraj šume u kojoj je bila zasjeda iz nje su izjahali Mehmed-begovi konjanici i uz divljačke povike udarili na začelje. U istom trenutku, prva turska jedinica manevrirala je udesno i tako oslobodila put za glavninu s Jakub-pašom na čelu, koja je već jurišala prema naprijed. Udar glavnine bio je iznenadan i silovit. U hrvatskim redovima nastali su sveopća pomutnja i šok, koji su se pojačali kad je Ismail-beg napravio još jedan manevar i udario hrvatsku vojsku s lijeva. Kako je s desne strane bile rijeka Krbava, Hrvati su se našli u potpunom okruženju.

Mnoge jedinice pružile su ljuti otpor, ali on nije dugo trajao. Slabo opremljeno pješaštvo teško je dolazilo do izražaja, gaženo kopitima i turskih i hrvatskih konja, a feudalna konjica, znatno teža od turske, bila je prespora za efikasni protunapad. Neki su knezovi pali već na samom početku bitke, a kada je poginuo Ivan Frankopan nastala je panika. Ubrzo je, pavši s konjem, zarobljen ban Derenčin (osim njega zarobljeni su i knezovi Nikola Frankopan Tržački i Karlo Gušić), a Bernardin Frankopan se spasio bijegom. Bez zapovjedništva i ostatak vojske se dao u bijeg u kojem je dio posječen ili zarobljen a dio se utopio u rijeci. Navodno je od preko deset tisuća preživjelo svega dvije stotine vojnika. Turski gubitci su oko 1.000 vojnika.

Uzroci poraza

Uzroci poraza hrvatske vojske na Krbavskome polju bili su višestruki. Premda su obje strane bile brojčano izjednačene, Jakub-pašina vojska bila je bolje uvježbana i imala je jaku jezgru teškoga konjaništva, dok je hrvatska vojska bila tek skup neuvježbanih velikaških jedinica s lakim konjaništvom i brojnijim pješaštvom. Uzrok porazu treba tražiti i u stanju u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu potkraj XV. st. Naime, uoči same bitke najjači hrvatski velikaši sukobili su se zbog gradova u primorju (ponajviše Senja), a sporovi između Frankapana i bana E. Derenčina prestali su tek u srpnju 1493., kada je Jakub-paša stigao do Jajca. Uz to, nakon smrti Matije Korvina, kralj Vladislav II. Jagelović nije imao dovoljno novaca za održavanje efikasnog obrambenoga sustava prema Osmanskomu Carstvu.

Poraz hrvatske vojske na Krbavskome polju nije trenutačno utjecao na osmanska osvajanja u Hrvatskoj jer je obrambeni sustav izdržao osmanski vojni pritisak sve do pada Knina i Skradina (1522) te Ostrovice (1523). Osmansko je Carstvo prema području Hrvatske još nekoliko desetljeća provodilo vojnu strategiju provala, a ne osvajanja. O Krbavskoj bitci ima više podataka u suvremenim i starijim povijesnim vrelima. Među najstarijima su izvještaj papinskoga poslanika Antonia Fabreguesa napisan 13. IX. 1493. u Senju, glagoljski zapis popa Martinca u Novljanskome brevijaru iz 1493., te opis bitke koji je u pismu upućenom papi Aleksandru VI. sastavio ninski biskup J. Divnić (27. IX. 1493). U XVI. st. o Krbavskoj je bitci pisao kroničar I. Tomašić u Kratkoj kronici Hrvatskoga Kraljevstva (Chronicon breve Regni Croatiae, 1561), a potkraj XVII. st. P. R. Vitezović u Kronika aliti szpomen vszega szvieta vikov (1696).

Izvori: Enciklopedija.hr, Wikipedia