Prije 99 godina, u krvi je ugušena pobuna hrvatskih vojnika

Prije 99 godina, 5. prosinca 1918., u krvi je ugušena pobuna hrvatskih vojnika na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Pucanje po vojnicima naredio je tadašnji šef zagrebačke policije Grga Budislav Angjelinović, koji je kasnije rekao da se 'ponosi svojim krvavim rukama'. Događaj je poznat i pod imenom Prosinačke žrtve.

Zanimljivo, Grga Budislav je inače brat djeda Vesne Pusić, Danka Angjelinovića.

Evo kako te događaje opisuje povjesničar dr. Rudolf Horvat u knjizi 'Hrvatska na mučilištu'.

'Predsjedništvo Narodnog vijeća izdalo je 3. prosinca 1918. u Beogradu obavijesti da s 'danom 1. prosinca čitav naš narod slavensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kr. visočanstva prestolonasljednika Aleksandra'. U Zagreb je 2. prosinca 1918. došla prva vijest da je sinoć u Beogradu stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni svijet, koji je pristajao uz Svetozara Pribićevića, te koji je pod zaštitom policije već desetak dana vladao zagrebačkom ‘ulicom', počne odmah manifestirati po kavanama.

Sutradan su Pribićevićevi ljudi htjeli manifestirati ulicama, ali ih nije bilo dosta za pristojnu povorku. Dan kasnije provalili su u zagrebačke srednje škole, silom prekinuvši nastavu kako bi gimnazijalci manifestirali gradom za novu državu.

Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogavši i doličnim načinom suzbiti ovu akciju. Bez ikakve potrebe izazvani su Hrvati da reagiraju na ovu manifestaciju. Reakcija je uslijedila još istog dana (5. prosinca 1918.) poslije podne, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije pošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku.

Za njihovu je namjeru po svojim uhodama saznao dr. Grga Angjelinović, šef policije u Zagrebu. On je na neke kuće na Jelačićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare) koji dočekaše vojne manifestante. Došlo je do sukoba u kome su mornari lakoumno iz mašinskih pušaka s prozora dviju kuća (broj 6 i 21) pucali na vojnike i polaznike. Neki vojnici uzvratiše pucnjavu, ali - kako bijahu nezaštićeni na otvorenom trgu - brzo podlegoše.

Službeni je izvještaj glasio da je u tome sukobu poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, kojemu ipak nitko nije smio javno dati izražanja, da ne bude uhapšen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika ‘Hrvatska', kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje.'

Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: ‘U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnog građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: ‘Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!'

Podjednako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici (...) Slavosrbi Pribićević, Drinković i Grga Angjelinović naniješe nama krvavi dan, koji smo jedini imali smjelosti i hrabrosti da govorimo u ime hrvatskog naroda, da opovrgavamo laž, i spletke i povijesno nasilje, te se usprotivimo sramoti koja je nanešena hrvatskom narodu.

Netom stupismo na Jelačićev trg odmah se po nama prosula smrtonosna paljba, te je palo prvih par žrtava. Vođe nisu napustili vojnike, nego su, po tradiciji Hrvata, hladnokrvno prihvatili borbu na život i smrt, polegavši i uz nezaštićene strojopuške. U toj nejednakoj borbi život je izgubilo 14 Hrvata: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.'

‘Riječ', Zagreb, br. 98. 30. travnja 1921., donosi govor dr. Grge Budislava Angjelinovića u beogradskoj Skupštini od 26. 4. 1921. u kojem je oštrim tonom napao hrvatsku pravašku politiku, kojoj je donedavno sam pripadao, da nerado gleda na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj. ‘Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari', kazao je Angjelinović. Na to glas iz publike: ‘Vi u tome imate prakse.' Na ovo je dr. Angjelinović progovorio o svojoj praksi u Zagrebu i pred skupštinskim poslanicima ponovio što je to učinio u Zagrebu:

‘Telefonski sam se obratio g. potpukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu. G. Simonović je kazao: 'Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovde u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata' (Pljesak u Skupštini). Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim.'

Dan kasnije u listu ‘Hrvat' objavljen je polemički tekst zagrebačkog gradonačelnika smijenjenog zbog hrvatskih stavova 1922. godine dr. Stjepana Srkulja: ‘Angjelinović kaže da je pobuna imala svrhu da opljačka grad, no g. Angjelinović je za pobunu znao 24 sata ranije i nije ništa učinio da spriječi. Na sudu je dokazano da ni o kakvoj pljački nije bilo riječi. Cilj nije bio da se sruši Narodno vijeće, pobunjenici nisu došli na Mrkov trg, nego na Jelačić plac manifestirati nezadovoljstvo Sporazumom s Beogradom. Angjelinović je znao za to. Očistio je Trg, na prozore rasporedio strojnice i čekao dolazak vojnika. Svjesno je želio proliti krv i da bi se u Beogradu mogao hvaliti kako je on umirio Zagreb.'

Na takav Srkuljev istup, Angjelinović je odgovorio u projugoslavenskom listu ‘Riječ', ponovivši da se ‘tim krvavim rukama ponosi', te da bi mu Zagreb trebao biti zahvalan što ga je ‘po drugi put spasio od pljačke', na što mu je gradonačelnik Srkulj odgovorio: ‘Molim Vas, nemojte nas više spašavati!'