Povijest hrvatske tužbe protiv Beograda pred ICJ-om

Ujedinjenih naroda da presudi da je od 1991. do 1995. ta zemlja počinila genocid u Hrvatskoj, te da odredi odštetnu svotu koju Beograd treba platiti.

Cilj tužbe, kako je objasnila tadašnja potpredsjednica HDZ-ove vlade Ljerka Mintas-Hodak, bio je "da se na kraju jasno razluči i da dobijemo pravorijek o tome što se na ovim prostorima događalo - da je Hrvatska bila izložena agresiji".

SRJ je, prema toj tužbi, izravno kontrolirajući djelatnost svojih obavještajnih agenata, postrojbi i različitih paravojnih postrojbi na teritoriju RH, u području Knina, istočne i zapadne Slavonije, Dalmacije, odgovorna za 'etničko čišćenje' hrvatskog stanovništva iz tih područja - proces koji je također rezultirao velikim brojem prognanih, ubijenih, mučenih ili bespravno zatočenih hrvatskih državljana kao i ekstenzivnim uništavanjem imovine.

Konvencija o genocidu, koju je 1948. donijela Opća skupština UN-a, definira genocid kao djela počinjena "s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine".

"SR Jugoslavija izvršila je agresiju na RH time što je podupirala, naoružavala, poticala i upravljala akcijama raznih ekstremističkih, pobunjeničkih skupina unutar Hrvatske u svrhu pobune protiv zakonite i demokratski izabrane vlasti Republike Hrvatske. SRJ je upravljala i podupirala ove skupine osiguravajući vojne kadrove, vojnu opskrbu i novac kako bi omogućila pobunjenim Srbima da se suprotstave redovnom i zakonitom radu hrvatske policije", navedeno je u tužbi.

Proglašenje "Republike Srpske Krajine", navela je tada Hrvatska, bilo je dio plana o stvaranju velike Srbije koji je dosljedno zastupao predsjednik SRJ Slobodan Milošević.

Hrvatska je tada optužila Beograd i za drugi krug etničkog čišćenja, ovaj put Srba, nakon operacija "Bljesak" i "Oluja" tako što je naređivao i ohrabrivao Srbe u području Knina, da se evakuiraju 1995. unatoč jasnih jamstava hrvatskih vlasti za njihovu sigurnost. Od tog dijela tužbe Hrvatska je, kada je vlast preuzela koalicija premijera Ivice Račana, odustala.

Uključivanje događaja iz 1995. u tužbu izazvalo je kontroverzije zbog toga što je Hrvatska pred ICTY-jem tvrdila da se u Oluji radilo o vojno-policijskoj akciji, a ne o oružanom sukobu, dok je u tužbi pred ICJ tvrdila da se radi o oružanom sukobu koji je završio krajem 1995.

Vlada je tada objasnila kako je jedan od razloga zašto se putem tužbe traži odšteta i to što pregovori o sukcesiji, u okviru kojih je tražena ratna odšteta, nisu imali zadovoljavajućih rezultata.

Prvi hrvatski zastupnik pred ICJ-om bio je kasnije osporavani američki odvjetnik David Rivkin, što zbog milijunskih troškova njegova angažmana, što zbog stručnosti koju je koalicijska vlada dovela u pitanje.

Nakon otkazivanja Rivkinu Hrvatska je za svoje zastpunike imenovala tadašnjeg stalnog hrvatskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku Ivana Šimonovića, danas pomoćnika glavnog tajnika UN-a te profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu i današnjeg predsjednika Ivu Josipovića. Novi tim objavio je kako će se u odnosu na Rivkinovu aplikaciju napustiti koncepcija etničkog "samočišćenja" Srba iz Hrvatske.

Za suca "ad hoc", koji se imenuju u takvim sporovima među državama, imenovan je Budislav Vukas, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu.

Hrvatski predstavnici 1. ožujka 2001. predali su ICJ-u ukupno 2.700 stranica na kojima se pravno i činjenično razrađuje tužba te iznose dokazi da je SRJ od 1991. do 1995. u Hrvatskoj prekršila međunarodnu konvenciju o genocidu.

Hrvatski zastupnik Šimonović prilikom predaje memorijala kazao je kako su hrvatski zahtjevi da se utvrdi da je u razdoblju od 1991. do 1995. u RH počinjen genocid te da su građani RH bili žrtve tog genocida. Nadalje, RH traži od SRJ da kazni sve počinitelje genocida koji se nalaze pod njezinom jurisdikcijom, da se sazna istina o nestalim hrvatskim državljanima, vrate oteta kulturna dobra, te da se u najširem smislu nadoknadi šteta RH i pojedincima.

Službeni Beograd 2002. pokušao je osporiti nadležnost suda za hrvatsku tužbu tvrdeći da u vrijeme podnošenja hrvatske tužbe SRJ nije bila članica Ujedinjenih naroda, članica Konvencije o genocidu niti članica Statuta Suda, a u vrijeme zločina država. Sud je utvrdio da su akti koje je donosio Beograd kao i njegovo ponašanje imali značenje prihvaćanja međunarodnih obveza bivše zajedničke države SFRJ te se 2008. proglasio nadležnim.

Država koju je Hrvatska tužila pred ICJ-om u međuvremenu se triput promijenila - tužba je podnesena protiv SRJ koja je postala Srbija i Crna Gora, a 2006. konačno se raspala na dvije postojeće države. Skupština Srbije tada je donijela odluku da je Republika Srbija postala sljednicom državne zajednice SCG i u da je cijelosti naslijedila njezin međunarodno-pravni subjektivitet, pa time i hrvatsku tužbu.

Nakon što se sud proglasio nadležnim Srbija je 2010. uložila protutužbu protiv Hrvatske za povredu konvencije o genocidu smatrajući da je počinjen genocid nad Srbima u operaciji Oluji 1995. godine kada je "250.000 Srba etnički očišćeno s prostora Hrvatske".

Tužba protiv Hrvatske na 500 stranica sadrži i povijesni presjek srpsko-hrvatskih odnosa, s naglaskom na događaje iz Drugog svjetskog rata opisane na 200 stranica.

Srbija je u protutužbi zatražila da Hrvatska odmah poduzme korake da osigura puno poštivanje Konvencije i kazni počinitelje zločina genocida, kao i da kompenzira štete hrvatskim Srbima, stvori uvjete za povratak i život izbjeglih Srba te da ukine nacionalne blagdane - Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja.

Dugogodišnji spor pred ICJ-om pratili su pozivi Srbije za povlačenjem tužbe i izvansudskim dogovorom, no hrvatska je strana stalno ponavljala da su uvjeti za takav potez rješavanje pitanja nestalih, opljačkane imovine i suđenja protiv počinitelja ratnih zločina.

Koraci u tom smjeru učinjeni su - suđenja počiniteljima zločina počela su i u tome dvije zemlje surađuju, razmjenjuju se podaci o nestalima, Srbija je počela vraćati kulturna dobra, a slijedile su i isprike za zločine na najvišoj razini, no Hrvatska smatra da Beograd mora uložiti više napora i odgovoriti u cijelosti na sva sporna pitanja.

Hina