Pobuna je počela u podne 1. veljače 1918. na brodovima Sankt Georg i Gea

Hrvati su se tijekom Prvog svjetskog rata borili kao dio austro-ugarske vojske, a posebno velik udio imali su u mornarici, gdje su sačinjavali oko trećine ukupnog ljudstva. Bili su, međutim, znatno slabije zastupljeni među časnicima, gdje su dominirale osobe austro-njemačke narodnosti. Iako su u početku bili prilično motivirani boriti se za habsburšku krunu (pogotovo nakon ulaska Italije u rat), nestašice osnovnih namirnica, veliki gubitci hrvatskih vojnika na kopnenim bojištima, nedopuštanje uzimanja dopusta i socijalne razlike rezultirale su rastućom ogorčenošću mornara i željom za okončanjem sukoba. Širenje komunističkih ideja preko hrvatskih vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva u Rusiji, koja je nakon Oktobarske revolucije istupila iz rata, također je imalo odjek među mornarima.

Prvog veljače 1918. mornari u Boki Kotorskoj (tada u sastavu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) otkazali su poslušnost zapovjedništvu. Boka Kotorska u to vrijeme bila je važna pomorska baza Dvojne Monarhije zbog svog strateškog položaja, stare pomorske tradicije, i razvedenosti obale te je pružala sigurno utočište brodovima. Usto je bila i najjužnija točka Austro-Ugarske Monarhije.

Navedenog dana točno u podne, na brodovima Sankt Georg i Gea, mornari su preuzeli zapovjedništvo u svoje ruke te izvjesili crvene zastave kao znak pobune i međunacionalne solidarnosti, a ubrzo im se pridružilo još 40 brodova stacioniranih u zaljevu. Na čelu pobune bili su Mate Brničević iz Krila Jesenica kod Omiša, Antun Grabar iz Poreča, Jerko Šišgorić iz Žirja kod Šibenika i Čeh František Raš.

Nedostatak kontrole nad komunikacijom, neorganiziranost ustanika i odlučnost Vrhovnog vojnog zapovjedništva (njem. Armee Ober Kommando, AOK-a), da oružanom silom spriječi mornare u ostvarenju plana o isplovljavanju prema Italiji, makar i po cijenu potapanja većine brodova, potkopali su pobunu. Jedna struja ustanika zastupala je ideju da zaposjednuti brodovi isplove i pridruže se silama Antante, dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki. Zapovjedništvo je 2. veljače uputilo ultimatum pobunjenim mornarima o predaji, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva, a njemačkim podmornicama naložilo potapanje brodova Gea i Sankt Georg. Također, određeno je da se nepovjerljive postrojbe, koje su uglavnom činili Hrvati, zamijene mađarskim i njemačkim kadrom.

Već sljedećeg dana u zaljev pristižu ratni brodovi iz Pule, a pobunjenici se predaju bez borbe. Četvorica kolovođa osuđeni su na smrt strijeljanjem, dok su mnogi drugi zatvoreni ili smijenjeni sa službe na brodovima. Uhićeno je ukupno 500-tinjak mornara, u zatvoru je umrlo njih desetak, dok su tijekom same pobune smrtno stradala dvojica.

Ovaj događaj je u to vrijeme izazvao velik interes Europe i bio je udarna vijest novina u doba kada se nazirao kraj Prvog svjetskog rata te poraz Centralnih sila.