Legendarni hrvatski ban

Josip Jelačić se rodio 16. listopada 1801. godine u Petrovardinu. Porijeklom je bio iz kurilovačke loze plemića Jelačića, a u trenutku njegova rođenja njegovi roditelji otac Franjo i majka Ana živjeli su u Petrovaradinu, gdje mu je otac bio u vojnoj službi.

S osam godina otišao je na školovanje u Beč na Akademiju za upravna i vojna znanja Theresianum u kojoj su se školovali sinovi plemića i velikaša. Njegovo školovanje na Theresianumu trajalo je 10 godina. Nakon školovanja odlučio se za vojničku službu.

Godine 1819., s nenavršenih 18 godina, Josip Jelačić je postao poručnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji u Galiciji. Već kao mlad vojnik Jelačić je pokazao mnoge vojničke vrline, bio je okretan i odlučan, dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač. Nakon povratka u Zagreb zbog bolesti pa u Beč, od 1828. opet je u Galiciji gdje je promaknut u potkapetana i potom je poslan u Hrvatsku, gdje je postao zapovjednik satnije u Ogulinu. Od godine 1825. do 1830. ponovno je služio u Galiciji. Od 1831. u Italiji je boravio kao kapetan s ogulinskom graničarskom pukovnijom. Od 1835. ponovno je zapovjednik satnije u Ogulinu. Godine 1837. imenovan je bojnikom i postao pomoćnikom za vojne poslove guvernera (upravitelja) za Dalmaciju, Vettera von Lilienberga, sa sjedištem u Zadru. Godine 1841. postavljen je za pukovnika Prve banske pukovnije u Glini. Tada je prve četiri kitice pjesme Lijepa naša Domovino uglazbio Jelačićev vojnik Josip Runjanin.

Imenovanje Josipa Jelačića banom

Josip Jelačić Bužimski bio je u službi bana od 23. ožujka 1848. do svoje smrti 20. svibnja 1859. u Zagrebu. Kralj Ferdinand I. Habsburgovac imenovao je Josipa Jelačića hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unaprijedio ga u zapovjednika Glinske i petrinjske pukovnije. 8. travnja 1848. u Beču polaže bansku prisegu, a svečano je ustoličen 5. lipnja 1848. u Zagrebu. Po povratku u Zagreb, Jelačić je postavio preporodni program pod nazivom 'Zahtijevanje naroda u 30 točaka', kojih je bit teritorijalna cjelovitost hrvatskih zemalja, službeni hrvatski jezik, samostalna hrvatska vlada i Sabor, samostalna hrvatska vojska i valuta, ukidanje kmetstva i samostalne financije. Bilo je i pokušaja da se kuje i poseban banski novac koji će vrijediti u Trojedinoj Kraljevini.

Proglas o ukinuću kmetstva

Zbog stalnog rovarenja Mađara i njihova nezakonita upadanja u Hrvatsku, ban Jelačić je već 19. travnja izdao ‘Proglas', kojim je proglasio suverenost i neovisnost Hrvatske od ugarske vlade. Potom je osam dana kasnije, 25. travnja 1848., također snagom suverene banske vlasti objavio ‘Bansko pismo' kojim je ukinuo kmetstvo, što je za hrvatski narod bilo od izuzetne važnosti, jer kmetovima nije darovao slobodu Bečki dvor, ili ugarska vlada, već suvereni hrvatski ban. Zbog toga je ban Jelačić je postao omiljen u širokim slojevima naroda. Osnovao je Bansku konferenciju 27. travnja 1848., čija je zadaća bila sastaviti Izborni red za Sabor, kojim je predsjedao ban Jelačić. 13. svibnja objavio je naredbu kojom su u civilnoj i vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji prvi put u hrvatskoj povijesti raspisani izbori za Prvi hrvatski nezastupnički sabor, kakav imamo i danas.

Svečano ustoličenje i prisega bana Jelačića

Na temelju raspisanih izbora, u Sabor se birao 191 zastupnik, dok su virilisti (crkveni i svjetovni velikaši) pozvani u Sabor zasebnim Banskim pismom. Sabor je sazvan za 5. lipnja 1848. Temeljni razlog saziva Sabora bilo je nepokolebljivo banovo uvjerenje da konačnu odluku o budućem uređenju hrvatskih i ugarskih odnosa, kao i novih odnosa prema Habsburškoj kruni, sada Austriji, može donijeti samo Hrvatski sabor. Žarko očekivani Hrvatski sabor sastao se 5. lipnja 1848. Ban je svoj kraći pozdravni govor započeo riječima: ‘Gospodo zastupnici naroda, mila braćo! Ponosio sam se uvijek, što me je hrvatska majka u hrvatskoj domovini rodila - no zora slasti života moga tek onda mi svanu, kad me je mili glas naroda u sredinu svoju kao bana pozvao(...). Nije mene usrećilo odlikovanje, što mi je tako sjajna čast u dio pala, već povjerenje naroda (...) za kojega ću živjeti i umrijeti (...).

Slijedila je potom pred raspelom i dvjema zapaljenim svijećama svečana instalacija (ustoličenje) Jelačića u bansku čast, tj. svečana prisega koju je ban izrekao u nazočnosti patrijarha Rajačića, zbog odsutnosti zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika::

‘Ja Josip Jelačić, hrvatski ban, prisižem na živoga Boga, blaženu Djevicu Bogorodicu Mariju, i sve svete izabrane Božje (...) da ću sav narod koji u zemlji prebiva, u njegovoj slobodi i njegovim pravicama na temelju ustava i zakona zemlje, kao što i moram, u svakoj prilici, bez ikakvoga obzira protiv svakom nasilju, nepravdi i uvredi, krepko braniti, štiti i čuvati. Zakone ću državne obdržavati (...) i svima koji preda mnom budu pravdu tražili, kao i u svakom poslu, koji će na moju dužnost spadati, neću gledati na osobu siromaha ili bogatoga, razliku staleža ili vjere, zabaciti ću molbe, mita i darove, sklonosti, strah, mržnju, ili ljubav, već kako po Bogu i pravdi njegovoj pronađem da činiti moram, pravedan ću i istiniti sud i odluke donositi (...). Tako mi Bog pomogao, Blažena Djevica Marija i Svi Svetci Božji.' Neki se elementi banove prisege koriste i u današnjoj prisegi Predjednika Republike.

Tijekom sljedećih dana, Sabor je žurno donio i druge najvažnije zakonske odredbe. Najprije je izabrao bana Jelačića vrhovnim kapetanom Trojedne kraljevine hrvatsko-slavonsko-dalmatinske, zatim potvrdio sve banske naredbe i pisma, koje je ban objavio prije saziva Sabora, te uputio novi proglas na braću Dalmatince kojim ih poziva na suradnju. Dana 9. lipnja 1848. Hrvatski sabor u 18. točaka određuje odnos hrvatskih Kraljevina prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća, korištenje hrvatskog jezika kao službenog jezika. Zbog toga kralj Ferdinand V., na pritisak ugarske vlade, manifestom 10. lipnja lišava bana Josipa Jelačića banske časti. Taj manifest nije objavljen pa Jelačić za njega nije ni znao. Na dan 19. lipnja 1848. Jelačić predaje kralju Ferdinandu ‘reprezentaciju' u kojoj Hrvatski sabor zahtijeva ‘uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda' i da u Trojedinoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bude obnovljena banska vlast od Drave do mora. Istog dana kralj postavlja nadvojvodu Ivana kao posrednika između Ugarske i Trojedine Kraljevine. Za spomenuti Kraljev manifest doznaje se 20. lipnja 1848. i na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. donose se zaključci da sav narod uzme oružje i da se pozove natrag 35.000 graničara iz Italije. Na prijedlog Andrije Črnog, 23. lipnja 1848. trg Harmica proziva se Trgom bana Josipa Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, u kojem je stao na putu za povratka u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski sabor 29. lipnja 1848. zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta. Nakon što je dobio pismo nadvojvode Ivana, ban Josip Jelačić odlazi u Beč i upućuje kralju zahtjev u 11 točaka. To dovodi do prijetnji Mađara ratom i u Hrvatskom saboru 4. srpnja 1848. prisutni članovi i velikaši stavljaju pred bana Jelačića na predsjednički (banov) stol, koji je tada nazvan oltar Domovine, dobrovoljne novčane priloge za opremanje vojske protiv Mađara. Taj čin ovjekovječio je poslije amataerski slikar Dragutin Waingartner.

Obrambeni rat s Ugarskom

Godine 1848. Jelačić je imenovan za bana i glavnog komadanta vojske u Hrvatskoj. Nakon neuspješnih pregovora s Ugarskom vladom, objavio je, uz suglasnost Bečkog dvora, ali i biskupa Strossmayera, ujesen 1848. obrambeni rat Ugarskoj. Tako je ban Jelačić, nakon neuspjelih mirovnih pregovora, 11. rujna 1848. ušao u Čakovec i Međimurje vratio u sastav Hrvatske.

Nakon bitke kod Schwechata (predgrađa Beča), 29. listopada 1848., a time i oslobađanja Beča, novi kralj Franjo Josip I. imenovao je bana Jelačića 2. prosinca 1848. upraviteljem (gubernatorom) Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim upraviteljem Dalmacije. Tako je ban Josip Jelačić ujedinio u banskoj vlasti sve hrvatske zemlje s Međimurjem, koje su tada bile unutar granica Habsburške monarhije.

Ban Josip Jelačić umro je u Zagrebu u noći između 19. i 20. svibnja 1859. godine. Veličanstveni sprovod zacijelo je govorio što je narod mislio o njemu. Pokopan je na svom imanju Novi Dvori kraj Zaprešića u grobnici neogotičke Kapele sv. Josipa, gdje je i pokopana i njegova obitelj.

U njegovu čast 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu podignut je brončani spomenik koji je izradio Antun Dominik Frenkorn. Spomenik je podignut dobrovoljnim prinosima cijeloga hrvatskoga naroda. Bio je okrenut prema sjeveru. Stajao je tamo sve do rušenja od strane jugokomunističkih vlasti u noći između 25. i 26. srpnja 1947. Nakon rušenja se čuvao 43 godine u Gliptoteci HAZU-a u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu. Početkom započetih demokratskih promjena (1990.) spomenik je 16. listopada 1990. godine, na banov rođendan, vraćen na staro mjesto, no okrenut prema jugu.