FOTO/VIDEO  Danas bi proslavio 72. rođendan

Bušić je bio hrvatski politički aktivist najpoznatiji kao jedan od otmičara putničkoga zrakoplova na letu od New Yorka do Chicaga, u rujnu 1976. godine. Zbog te otmice i pogibije policajca prigodom deaktivacije bombe koju je ostavio u pretincu njujorške podzemne željeznice, 1977. godine je u Americi osuđen na doživotni zatvor. Pomilovan je u srpnju 2008. godine, nakon čega se vratio u Hrvatsku gdje je i nesretno skončao svoj život 2013.

Bacale protujugoslavenske letke s nebodera

Zvonko Bušić rođen je 1946. godine u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kada je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz ubrzo se uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike (tadašnji praznik u SFRJ), 29. studenoga 1970. godine, s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a 1972. godine Zvonko i Julienne vjenčali su se u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

Nesretna otmica zrakoplova i pogibija policajca

Dana 10. rujna 1976. godine skupina hrvatskih političkih aktivista koju su sačinjavali Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom ‘Poziv na borbu protiv srpske hegemonije', a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.

No, prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, a trojica su bila ranjena. Bušić je osuđen na doživotni zatvor.

Odslužio 32 godine

Na sjednici 13. prosinca 2002. godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe. Bušić je 2006. godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinški odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.

Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora. Pomilovan je početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

Bušiću su u zračnoj luci dobrodošlicu došli poželjeti političari Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson te nekoliko stotina građana. Nekoliko dana kasnije, Bušiću je priređen i veliki doček u Imotskom i rodnoj Gorici u susjednoj BiH.

Od povratka u Hrvatsku živio je u selu Rovanjska, u općini Jasenice. Jedno vrijeme Bušić se politički angažirao kroz stranku HSP dr. Ante Starčević te poslije i kroz udrugu Hrvatski plamen.

Dana 1. rujna 2013. godine Bušić je svojom rukom skončao svoj život u Rovanjskoj. Pronašla ga je supruga. U oproštajnom pismu napisao je, između ostalog, da nije mogao živjeti u Platonovoj pećini.