Bunjevci su Hrvati

...kao neupitnim pripadnicima hrvatskog naroda. Zato sam se u članku objavljenu prošle godine (1) pod naslovom „Postupanje vladajućih struktura suprotivo je moralno ispravnim interesima hrvatskog naroda" osvrnuo na niz prepoznatih negativnosti, ali napose na sustavnu ugrozbu Bunjevaca kao neupitnih pripadnika hrvatskog naroda. Pojašnjavanje je zahtijevalo podastiranje pouzdanih argumenata, dakle pronalaženje pisanih podataka u literaturnim izvorima visoke pouzdanosti, kako bi se javno pojasnilo zabludu ondašnjeg i sadašnjeg Predsjednika Srbije glede njegove izjave o Hrvatima u Vojvodini, dakle Bunjevcima, odnosno bunjevačkim Hrvatima.
U objavljenu tekstu (1) sam naglasio da mi je bila čast upoznati mnoge Bunjevce, napose i zato što sam Dalmatinac (dakle dalmatinski Hrvat) i što se i Bunjevce drži Dalmatincima. Javni istup ondašnjeg (i sadašnjeg) Predsjednika Srbije zahtijevao je argumentiranu reakciju, jer je Predsjednik institucija, pa se njegova izjava ne može tumačiti kao njegov osobni stav. Bunjevci su autohtoni pripadnici hrvatskog naroda, koji zakonito i povijestno nastanjivahu prostore u kojima i sada žive. Zato sam obratio pozornost na sadržaje u „Hrvatskom Leksikonu" (2) te pronašao tekst koji u potpunosti opovrgava bilo kakvu utemeljenost onoga što izreče spomenuti gospodin Predsjednik najbliže susjedne države u istočnom području Karpatskog poluotoka.
U prvom svesku Hrvatskog Leksikona (2), na stranicama 172. i 173. je sažeti vrlo informativan tekst, koji svjedoči o neutemeljenosti državnikove tvrdnje. Prvom rečenicom u tekstu se jasno izriče da su Bunjevci velika hrvatska skupina koja živi u raznim dijelovima Hrvatske i šire, pri čemu se u zagradi navode Dalmatinska Zagora, Lika, Bosna, Kvarnersko primorje, Gorski kotar, Bačka i drugdje.

Ističe se da su najbrojniji podunavski Bunjevci, koje je Dunav odijelio od matične zemlje, a trianonska granica (1920.) u dvije države: Mađarsku (oko 100 000) i Jugoslaviju (oko 180 000). Zapisano je i da se ime Bunjevci prvi put spominje 1622., kada je Šimun Matković tražio da mu se dodijeli župa Bunjevci u Bačko-kaločkoj nadbiskupiji. Prije toga, žitelje u Bačkoj naziva se u ispravama i ljetopisima Dalmatincima, kadkad Ilirima, rijetko i Vlasima katolicima. Potaknut sam usputno pripomenuti da su Nijemci običavali sve slavenske žitelje nazivati Vlasima, a dobro se zna da u Dalmaciji žitelji obalnog područja svoje hrvatske sunarodnjake u planinskom zaleđu običavaju nazivati Vlasima. U tekstu Hrvatskog Leksikona navodi se da su Bunjevci u Bačku stizali u manjim i većim skupinama kao kmetovi i ratnici 1526., da su ih za turske uprave dovodili novi gospodari, te da su se velike doselidbe dogodile nakon izgona Turaka (najveća oko 1686.).

U tekstu se dalje podrobno razlažu povijest, kultura, sve aktivnosti i nevolje bunjevačkih Hrvata, pa je preporučljivo da čitatelji obrate pozornost i na taj dio. Osobno držim da je uputno pročitati informaciju o princu Eugenu Savojskom, uspješnom ratnom vojskovođi austrijske vojske u ratovima protiv Turaka (pobjednik u bitkama kod Sente 1697., Petrovaradina 1716. i Beograda 1717.). Trajno će ostati upamćena povijestna činjenica, da je sa svojom vojskom prodro sve do Kosova, nakon čega se austrijska vojska povukla. Uslijedila je i tzv. Velika seoba Srbalja u ondašnju Južnu Ugarsku pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, a s dopuštenjem Austrijskog Cara. Neupitno je, dakle, da su se doseljenici iz Raške naselili u području Podunavlja iza velikih doselidbi Bunjevaca, pa potomcima Rašaka ne pripadaju veća prava nego Bunjevcima, a to znači ni Srbima u odnosu prema Hrvatima.

Jasno je, dakle, da bi spomenuti državnik ispravnije postupio da se oslonio na zapisano u Hrvatskom Leksikonu, nego da se dao zavesti sadržajem „Načertanija". Vjerojatno bi mudrije postupio da se posavjetovao sa sadašnjim Predsjednikom Srbijanske vlade, koji svojim javnim istupima ostavlja dojam pouzdane, domoljubne i rodoljubne osobe, zavidne mudrosti i neupitna poštenja, vjerojatno i sklonijeg dobrim odnosima među susjednim državama i njihovim žiteljima. Nažalost, nedavno objavljeno izvješće u jednom od glasila Matice Hrvatske (3), „Vijencu", književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost, u broju 536, objavljenu 18. rujna 2014., jasno svjedoči da su na djelu opaki procesi etničkog ugrožavanja srbijanskih žitelja pripadnika Hrvatskog naroda.

U tekstu objavljenu pod naslovom „Politika izgradnje tzv. „bunjevačke nacije", jasno se ističe da je objavljivanje ćiriličkih udžbenika na bunjevačkom govoru diskriminacija Hrvata u Srbiji, jer udžbenici na hrvatskom nisu tiskani cijelo desetljeće, dok je uporno vođena dekroatizacija Bunjevaca.

Logički očekivano suprotstavljanje vladajućih hrvatskih struktura takvom neupitno opakom postupanju, međutim, potpuno je izostalo. Posljedica je to njihova podložništva koje graniči s izdajstvom. Pokušavajući pronaći bilo kakav njihov pisano objavljen prigovor zamijetio sam samo jednu internetsku snimku jedne od unutarnjih prostorija zgrade namijenjene kulturologijskom djelovanju jednog dijela Bunjevaca. Prisjećam se slike na kojoj sam zamijetio osobe dječje dobi, poneku odraslu,ali na kojoj se jasno mogla prepoznati neupitna nazočnost obaju, Predsjednika Srbije i Predsjednika Hrvatske. Doimali su se vedrim i veselim, ali nije bilo pisanih tragova na temelju kojih bi se moglo procijeniti jesu li se dogovarali o sudbinama Bunjevaca.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.