Treći svjetski rat?

Možda stratezi, uredi, ministarstva, predsjednici država imaju sasvim drugu perspektivu, kao što su imali u srpnju 1914. godine, a i 1939. je još uvijek postojalo uvjerenje da se ništa neće dogoditi. Obični ljudi su kanonenfutter, »hrana za topove«; ne mogu utjecati na situaciju, gledaju što se događa.

Prošlog vikenda u Zagrebu se održao trodnevni godišnji simpozij Hrvatskog filozofskog društva posvećen temama rata i mira. Završio je zadovoljavajućom ocjenom organizatora da je skup obuhvatio cjelinu znanstvenih uvida u rat, ali i sviješću da znanost o ratu ima vrlo ograničen utjecaj na društvenu zbilju. Simpozij je okupio 50-ak znanstvenica i znanstvenika iz Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine, koji su ponudili 40-ak radova filozofa, sociologa, povjesničara, teologa i predstavnika vojnih znanosti, piše novilist.hr.

Član Organizacijskog odbora simpozija bio je prof. dr. Ozren Žunec, sociolog i redoviti profesor Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje među ostalim predaje i kolegij sociologija vojske i rata; a bio je jedan od najobrazovanijih časnika u Domovinskom ratu. Žunec je izjavio da se ovaj simpozij održava u danima koji izgledaju kao oni u srpnju 1914. ili u kolovozu 1939.

- Spominjete užas i strah pred ratom. Je li to možda ipak medijski prenapuhano ili stoje riječi papa Franje da je ovo »jedan dio« postupnog Trećeg svjetskog rata? Ili je, pak, u pravu nova američka veleposlanica u Hrvatskoj Julieta Valls koja je prošlog tjedna izjavila da »bilo kakav razgovor o početku svjetskog rata ne pomaže i nije prikladan«.

- Usprkos gospođi veleposlanici, moram ostati na svojoj tezi i bojim se da je to činjenica koja odražava raspoloženje ljudi. To možda nije raspoloženje velikih stratega. Možda stratezi, uredi, ministarstva, predsjednici država imaju sasvim drugu perspektivu.

- Kao što su imali u srpnju 1914.?

- Da, a i 1939. godine je još uvijek na neki način postojalo uvjerenje da se ništa neće dogoditi. Dakle, treba naprosto razlikovati raspoloženje ljudi te intencije i znanja političkih elita. Obični ljudi su kanonenfutter, »hrana za topove«; ne mogu utjecati na situaciju; gledaju što se događa i mislim da ima dovoljno razloga za strepnju, ako ne i jezu.

Hladni rat mila majka
- Nekad su ti osjećaji medijski diktirani, bilo zbog tiražnosti ili ih promiču elite, a opet nekad ti osjećaji naroda znaju gurati prema ratu.

- Ja nisam medij (smijeh). Ovo je moje mišljenje. Cijela ta stvar oko medijske halabuke može se i drugačije prikazati - da će, zapravo, prikazivanje straha koji postoji u ljudima možda stvoriti kritičnu masu za otpor prema ratu, koji će biti u bazi, da tako velim - grassroots otpor.
- Dobar je primjer za to izbjeglički val kroz Hrvatsku. Oporbeni HDZ odmah je tražio vojsku na granice, očekujući reakciju naroda koja je izostala.

- Naravno. Mislim da je to dobro. Narod je reagirao antimilitaristički. Išao je protiv logike zatvaranja granice i angažmana vojske. Tu je narod reagirao puno koncilijantnije, u skladu s europskim vrijednostima i ljudskim pravima i stavom da tim ljudima treba pomoći.

- Društvene i humanističke znanosti relativno se rijetko i s nelagodom bave ratom. Zašto?

- Osnovni problem je u tome što je rat, zapravo, suprotan civilizaciji. Civilizacija je upravo ono stanje čovjeka koje teži sigurnosti. Rat je nesigurnost, destruktivnost, letalnost, ubistvenost i zato izgleda kao da rat nije dio civilizacije.

- Tko bi bili glavni akteri novog svjetskog rata? Tu su izbjeglice, ratovi na Bliskom istoku, tu je SAD, Europa, tu je Putin. Je li posrijedi ponovna hladnoratovska podjela? A opet, tu je ISIL.

- Da, i druge frakcije u Siriji. Činjenica da je razdoblje Hladnog rat bila mila majka prema ovome. Tada ste imali dva bloka koji su, prije svega, bili suprotstavljeni vojnom moći, a s druge strane su preko svojih posrednika pokušavali izboriti poziciju moći na nekim drugim mjestima koja eventualno druga strana kontrolira ili ne kontrolira, pa ste imale Angole, Vijetname i Afganistane; mjesta gdje su se događali građanski ratovi u kojima su sudjelovala oba bloka. Tada je bilo posve evidentno što se događa. Potpuno ste u pravu; sad ima puno više aktera koji se ne mogu svrstati na dvije strane. Vrlo je teško govoriti o tome koje bi se dvije strane u ovom sukobu mogle uobličiti. One će se, ako do sukoba dođe, vjerojatno iskristalizirati, međutim sad je teško reći tko bi bio s kime, zato jer su mnogi od aktera u međusobnom sukobu i međusobnoj suradnji.

Pobjeda će ostati zapisana, a sve ostalo će se izgubiti
Napisali ste knjigu »Rat u Hrvatskoj 1991. -1995.«. Svojedobno ste izjavili da je Hrvatska nedvojbeno vojno pobijedila u ratu, ali da je dvojbeno je li i moralna pobjednica, te da to može biti ukoliko raščisti sa zločinima koji su se dogodili za vrijeme Domovinskog rata.

- Dvojbe su svakako ostale, međutim čini mi se da je presuda Haškog suda u slučaju Gotovina i ostali umnogome doprinijela skidanju ne samo osjećaja krivnje, nego i stvarne krivice. No, jedno je sudski postupak, a drugo je povijest. U svakom slučaju, čini se da osjećaj moralne odgovornosti i, čak bih rekao, osjećaj moralne krivice vremenom blijedi. Pobjeda će ostati zapisana, a sve ostalo će se izgubiti.

- Primjer je to Turske i Rusije.

- Ili Kurdi. Kurdi i Turci nisu saveznici, prijatelji. Kurdi su frontmeni zapadne koalicije protiv ISIL-a; u toj zapadnoj koaliciji je i Turska, kao članica NATO-a, a članstvo u NATO-ovoj zapadnoj koaliciji je vrlo tvrda pozicija. Postavlja se pitanje uloge Izraela u svemu tome. U svakom slučaju, gužva je ogromna.

Uzaludno pozivati na idealna moralna načela
- Od invazije na Irak prošlo je 12 godina. Nedavni teroristički napadi u Parizu odnijeli su 130 života, uz ogroman svjetski publicitet, strah, paranoju i mržnju, dok je rat u Iraku odnio pola milijuna mrtvih, a, usput, pokrenut je na lažnim dokazima o Saddamovom posjedovanju kemijskog naoružanja. Nedavno se, eto, Tony Blair ispričao. I to prođe onako...

- Ruku na srce, svakako da je broj ubijenih ljudi u Iraku, i to nevinih civila ogroman, strašan i da ovih par stotina koji su stradali u Europi u terorističkim napadima u zadnjih desetak godina nemaju istu težinu. To je sigurno.

- Zašto?

- Jer je čovjek osjetljiviji na vlastite žrtve nego na tuđe. To je u ljudskoj naravi. Vi branite svoju grupu i ako vaša grupa strada, onda ste više izloženi traumi.

- Onda ipak ne postoji problem sa svrstavanjem. Ipak smo na tim zasadama eurocentrizma; ipak znamo koja je naša strana?

- Pa naravno da znamo koja je naša strana. To je sigurno. Tako se ljudi svrstavaju. Uzalud je pozivati se sada na idealna moralna načela. Čovjek ne ide svaki dan plakati na Mirogoj, nego idete onda kad vam umre član obitelji ili prijatelj.

- Isto tako u odnosu na Putina, Rusi su neposredno prije Pariza imali više od 200 žrtava u terorističkom rušenju zrakoplova, pa je to prošlo bez većeg odjeka.

- Vlastita žrtva uvijek je važnija od tuđe. Ne tvrdim da to tako mora biti, ali to je tako. Ne kažem da je to vrhunac moralnosti u čovjeka. Trebalo bi sve žrtve jednako vrednovati, ali to psihološki nije tako. Smrt je univerzalna pojava koja se svakog dana događa u velikim brojevima, ali dok vam ne umre netko blizak, dotle vi nemate to iskustvo smrti. I to je to.

ISIL je metafizički pokret i zato je mnogima atraktivan!
- ISIL je nezaobilazan faktor. Valjda se o ničem više ne priča, a manje zna. Paranoja je ogromna, a opet, da se pročitati da je dosad iz Europe otišlo u ISIL tj. Siriju 4.000 ljudi, da drže limitirana područja, a dojam je da je svjetski prijatelj broj 1 i u masovnosti, a nije.

- U masovnosti ne, ali u intenzitetu uvjerenja očito je. I u atraktivnosti za određene slojeve. To vam je i socijalno uvjetovano. Gledajte, činjenica da jedna dimenzija ISIL-a ne dolazi baš skroz do izražaja, a to je teološka dimenzija tog pokreta; ono što se naziva kalifatom. Kolikogod da je to politički ustroj šerijata, država šerijata, društvo u kojem kalif brine da se šerijat provodi, kolikogod to može izgledati kao ljudska institucija, ona je bitno teološka. Kalif je predstavnik onostranosti na zemlji. To je nešto što se, izgleda, gubi iz vida i odakle dolazi ta nevjerojatna atraktivnost ISIL-a za deprivilegirane slojeve muslimanskog stanovništva Europe. Ne čudi pretjerano odaziv ljudi na ISIL-ove pozive. Imate očajnu situaciju s muslimanskim stanovništvom u europskim predgrađima, koje je ostalo bez obrazovanja, bez posla, bez uključenja u društvo i koje kroz to prolazi puno teže nego li ovi drugi, nazovimo ih, autohtoni stanovnici koji se uvijek na neki način mogu bolje snaći. A ovi su totalno deprivilegirani. Njihova je zakletva ujedno i vjerski akt, i vi na taj način zapravo postajete dio jednog, ja bih rekao, metafizičkog pokreta. ISIL ima tu metafizičku komponentu. Svi pokreti koji imaju metafizičku komponentu (bez obzira kakva ta metafizika bila, vjerska, sekularna, ali metafizička u smislu eshatologije povijesti, kao što je komunizam koji je potpuno svjetovan, ali je svejedno eshatološki) puno su privlačniji nego li nekakav uobičajeni standardni svjetovni politički pokret. To čini i razliku između ISIL-a i Al-Kaide koja pomalo izdiše. ISIL je metafizička kultura koja pokušava realizirati metafizičke istine.

- To, čini se, dodatno ohrabruje borce na spremnost na veću žrtvu?

- Pa da. Ta ideja povratka u iskon, u korijen, dakle u način djelovanja kakav je bio u Muhamedovo vrijeme, i u onim ratovima, ima svoj izraz u ovoj beskonačnoj brutalnosti ISIL-a spram neprijatelja, s odsijecanjima glava, porobljavanjima, razapinjanjima na križ itd. To je sve dio toga. Međutim, trebalo bi reći i ovo: to ISIL-ovo vraćanje korijenima je vraćanje i europskim korijenima. To što ISIL danas radi je prošlost Islama, ali i prošlost Zapada! Ja sam baš danas u nastavi imao jedan dio Tukidida, takozvani Melski dijalog, u kojem stvar završava tako da Atenjani osvoje otok Melos, pobiju svo muško stanovništvo, u ropstvo odvedu sve žene i djecu, i koloniziraju otok sa svojim ljudima. To je to.