Što se događa ispod površine borbe za hrvatske nacionalne interese i papirnate revolucije?

Hoće li se zametak razviti ili će nestati u moru prijašnjih propuštenih prigoda? Kontinuirana političko-medijska platformaška agresija dovela je do toga da je ovaj potez pomirbe iz interesa u drugi plan stavio sve njihove loše poteze iz prošlosti koje su i dovele do toga da danas nad nama Sarajevo i OHR mogu trenirati demokraciju. Također, otvorila se mogućnost stvaranja projekta koji bi dugoročno mogao onemogućiti političku prostituciju Hrvata u BiH.

Piše: Slaven Raguž, Dnevnik.ba

Činjenica je da, što zbog nedostatka kvalitete, što zbog nepostojanja političke konzistentnosti u zadnjih 15 godina, u hrvatskom narodu u BiH postoji jedna sveopća rezigniranost i letargija. Prihvaćanje mrvica sa stola na kojem objeduju Lagumdžija i Izetbegović od strane minornih stranaka i zalutalih Hrvata, bila je iskra koja je, koliko toliko, upalila žar koji bi mogao tu rezignaciju staviti sa strane i pokrenuti jedan ordinirani socijalni hrvatski bunt i buđenje svijesti. Ne smije se prokockati prigoda. Kako to izbjeći? Jednostavno, podržati naše vođe dok god, što bi rekao drug Tiito, ne skrenu sa staze. Međutim, što se sada događa? Nenaviknuti na ispravne poteze, naši politički vođe kao da su uhvaćeni nespremni, na spavanju, ostavljaju dojam da ni sami ne znaju što bi i kako bi.

Poziva se na građanski neposluh, ali u skladu sa ustavom i zakonima. Oksimoron? Organizira se Narodni Sabor, nakon toliko godina, bez da se jasno zna u koju svrhu, s kojim ciljem i s kojim definiranim instrumentima i mehanizmima praktične realizacije zaključaka toga sabora. Priziva se međužupanijsko i međuopćinsko vijeće, ali u skladu s Ustavom. To znači postojanje papirnate institucije vijeća koje će imati papirnatu snagu i papirnatu realizaciju. Ako je svrha Sabora čitanje zaključaka u vidu priopćenja, kao što će vjerojatno biti, ako je međužupanijsko vijeće, koje smo mogli kreirati davnih dana, pa i u tehničkom mandatu, samo snaga na papiru, onda je sve ovo samo mazanje očiju javnosti.

Skepticizam je još jači kada se sagledaju stvari koje se odigravaju ispod površine borbe za nacionalne interese, a tiču se svakidašnjeg života, nas koji imamo privilegiju živjeti unutar BiH. Primjerice, oni isti ljudi koji pozivaju na neposluh i bunt, ovih dana sklapaju poslovne ugovore s Lijanovićima. Da stvar bude gora, unatoč svemu što nam je kao narodu uradio SDP i robovlasnici iz Boljitka, primjerice u Neumu koalicija HDZ BiH-SDP-Lijanovići je jača nego ikada. S druge strane, ona druga strana HDZ 1990. ,koja isto tako poziva na neposluh, u ZHŽ-u za federalni Dom naroda bira čovjeka koji i dandanas suze lije zbog toga što se nije išlo u platformašku koaliciju, te bio na pragu prelaska u HSP. Sutra kada se legalno oformi ovaj Dom i kada dođe do legalnog izbora predsjednika Federacije, kako možemo biti sigurni da isti neće dignuti ruku za Antu, pardon, Živka?

Ono najeklatantnije, jest da se na nacionalne interese zaboravlja kad je novac u pitanju. Dokaz tome je prodaja vlasničkog udjela Hercegovina osiguranja od 13,1% u Herbosfondu. Udio je prodan za 2,1 milijunn KM, a realna vrijednost udjela je od 9 do 10 milijuna KM, budući da ovaj fond ima udjela u vlasništvu svih relevantnih tvrtki u BiH (HT, BH Telekom, EP HZHB, EP BiH, i dr.). Fond je i jedan od većinskih vlasnika mostarskog Žitoprometa, koji posjeduje ogromne vrijedne nekretnine u Mostaru. Navodno, kupac je iz Sarajeva, koji posjeduje već 21% dionica i koji sada s ukupno više od 30% udjela može s fondom raditi što mu je volja. Zar se nije moglo izlobirati da dionice otkupi netko drugi, kako bi i kapital i novac ostao u našim rukama?

Spominjanje ovih primjera može izgledati bavljenje „komunalijama", kako reče jedan moj prijatelj, koje će doći na red kad se riješe stvari „gore". Međutim, glavna i osnovna prepreka u realizaciji problema „gore" jest apsolutna rezignacija kod naroda. Kad narod, poput djelatnika Žitoprometa i njihove obitelji, vidi kako im se u bescjenje rasprodaje ono malo od čega žive, kad drugi to vide, kako možemo očekivati taj jedan socijalni bunt? Teško da će se samo politički uspjeti riješiti problem, jer da znaju, umiju i mogu, riješili bi ga „naši" dok su bili na vlasti, ne bi se budili samo kad im je vlast dovedena u pitanje.

Za jedan građanski/narodski neposluh, bunt u vidu npr. nekupovine Lijanovićevih hormona, pardon, salama, narod mora vidjeti kako vođe predvode taj bunt. Kako očekivati reakciju naroda, a na vlasti si sa SDP-om i Lijanovićem i nisi ispoštovao izlazak iz koalicije s njima na lokalnoj razini?! Kako očekivati bunt kad se nema hrabrosti (ili se ne smije) podići kaznenu prijavu protiv Lijanovića radi kupovine glasova? Makar tu dokaza i svjedoka ne nedostaje?

Također, kako istinski vjerovati u pozitivan ishod Sabora, kad se vidi na snimkama iz 2001. godine da je tada na Saboru Samouprave, izuzev Ante Jelavića, 90% aktera i danas uključeno u rad ovog novog Sabora. Ako nisu tada imali mudrosti i hrabrosti ići do kraja, koji to depozit imaju kod naroda da im se vjeruje kako će ovaj put ići do kraja?
Mora li se doći do toga da se pitanje nadglasavanja i majorizacije hrvatskoga naroda u BiH dugoročno riješi socijalnim buntom i događanjem naroda? Moramo li izaći na ulice, blokirati granice, osporavati rad i doprinos federalnim institucijama i svima onima koji im bespogovorno služe? Činjenica je, kad bi do ovog scenarija došlo, makar spontano, netko bi morao na sebe preuzeti odgovornost prvog među jednakima. Iskreno, što mislite, bi li ijedan od ovih naših vođa stao ispred naroda i primio prvi udar pendrekom, ili bi radije da netko drugi to uradi, a da oni pokupe slavu?

Boljii način rješavanja navedenih pitanja i konačnog stajanja u kraj oportunistima i licemjerima poput onih iz SDP-a, HSP-a, Lijanovića i sličnima, je jednostavniji i još uvijek nije jasno odgovoreno zašto se ne ide ovim putem. To je tužba protiv OHR-a i zemalja PIC-a na međunarodnom sudu pravde u Strasbourgu. Tisuće vrhunskih odvjetničkih i lobističkih kuća iz Europe, naravno uz mastan novac, bi jedva dočekalo biti na našoj strani i pobijediti „silu" iz prostog razloga zato što ono što se dogodilo tijekom ove tragikomedije oko uspostave vlasti, nije nikakva majorizacija Hrvata, niti paradigma njihove ugroženosti, nego je majorizacija nad zdravim razumom i paradigma ugroženosti običnog čovjeka u BiH, a samim tim i BiH općenito. To bi odvjetnik amater uspio dokazati na sudu, ako ništa drugo zbog činjenice da 17/3 ≠ 5.

Zašto se odmah nije išlo u ovom smjeru? Zato što bi za ovo trebalo više vremena, a više vremena znači gubitak fotelja, privilegija, nadzornih odbora, direktorskih funkcija i dr., jer bi platformaši u međuvremenu mogli odraditi sve. Opet nespremnost na žrtvu!
Znači li sve ovo da trebamo razmišljati o alternativi podrške našim čelnicima u borbi protiv platformaša? Ne! Ovo znači da podrška koju uživaju ne smije biti paravan za mućenje vode kako bi oni ispod površine zadovoljavali osobne i partijske potrebe. Ni u kojem slučaju se ne smije ići protiv ijedne inicijative poput Narodnog Sabora i međužupanijskog vijeća. Međutim, ako se ostane samo na papiru i priopćenjima, džaba nam je krečit. U tom slučaju je moguć onaj prvi scenarij, ali narod će prije platformaša, vjerojatnije prvo uzeti na pik „svoje", pa tek onda obračunati se sa platformašima.