Slobodan Lang: Hrvatska pokazala da je bolji svijet moguć

Njihova presuda biti će mnogo važnija za budućnost i svijet, nego za prošlost, Hrvatsku i Srbiju.

Sama presuda će pokazati, koliko ovaj sud smatra mogućim povećati sprečavanje genocida u budućnosti zahvaljujući međunarodnom pravu.

Sudska presuda neće ispuniti niti zadovoljiti ničija, pa ni Hrvatska uska i sebična očekivanja. Ovaj sud mora traži put od svakog ubijenog djeteta do sve djece, silovane žene do svih žena, do svih ubijenih pacijenata, prognanih i ubijenih ljudi bilo gdje i bilo kada.

Presuda traži pravdu od zločina do sada, prema njihovom sprečavanju u budućnosti i cijelom svijetu.

Stoljeće genocida bez sprečavanja i pravde

Bolni put čovječanstva do ove presude traje već 81. godinu. Na međunarodnoj konferenciji u Madridu mladi tužilac iz Varšave Raphael Lemkin je 1933, tražio međunarodne zakone protiv „barbarstva" potaknut nereguliranim odnosom prema dotadašnjim genocidima. Po povratku je smijenjen zbog štetnog istupa. Po dolasku na vlast nacisti su u Njemačkoj 1935. donijeli Nirnberške zakone o zaštiti rasne „čistoće" Nijemaca i progonu Židova, kasnije prošireno i na Rome i Crnce.

Hrvatski Židov, David Frankfurter, užasnut rastom nacizma, i popustljivim reagiranjem Zapada, 1936. je izvršio atentat na šefa nacista u Švicarskoj, Wilhelma Gustloffa. Sud je njega osudio, a Hannah Arendt prikazala suđenje. Njemačka je odgodila osvetu zbog održavanja Olimpijade, ali je kasnije potakla "kristalnu noć" (11 i 12. 11. 1938., para nacističke grupe su masovno razbijale Židovske dućane, ubijale i zatvarale Židove u logore). Nakon okupacije Hrvatske 1941, Nijemci su naredili osvetu nad Vinkovačkim Židovima. Otac Davida Frankfurtera, rabin, morao je stajati dok su mu njemački vojnici pljuvali u lice, tukli ga kundacima i počupali mu bradu. Ignjat Lang (moj djed) predsjednik Židova u Vinkovcima, bio je ucijenjen da će ako pobjegne, stotinu drugih biti ubijeno. Nadbiskup Stepinac, je ponudio da ga spasi, što je on odbio, stavom da je prva dužnost lojalnost i obrana zajednice a ne sebe. Svi su po rasnim zakonima osuđeni i odvedeni u logore. Stepinac je po zakonima ("zakonima" op. B.L.) suđen poslije 1945.

Nakon početka II. svjetskog rata, Međunarodni Komitet Crvenog Križa je doznao da se sprema, „Konačno rješenje". Namjeravali su uzbuniti cijeli svijet. Međutim, tadašnji Predsjednik Švicarske, je na sjednici 14. 10. 1942., tražio da se uže i neposredne interese odnosa Švicarske sa Njemačkom, stavi iznad univerzalnog dobra. Njegovom zahtjevu da se šuti, suprotstavila se samo odvjetnica Margaret Frick Cramer.

Hrvatski tjednik se cijelo vrijeme oštro suprotstavljao prijedlozima Ive Josipovića i do zadnjeg trenutka Vesne Pusić, da Hrvatska odustane od tužbe, dajući prioritet sebičnosti i laži umjesto istini i univerzalnom. Nakon II. svjetskog rata Saveznici nisu bili odmah svjesni da se dogodio Holokaust, niti je u međunarodnom pravu još bio prepoznat zločin genocida. Zbog toga ni jedno ni drugo nije razmatrano na suđenju u Nirnbergu. Tek 1948, prije usvajanja Univerzalne deklaracije o Ljudskim Pravima, usvojena je i Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju za zločin genocida. Tada je pitanje genocida postalo dio ljudskih prava, ali još ne i međunarodne prakse.

Međunarodni Sud Pravde, je prvi puta 1951. razmatrao genocid, zbog savjetodavnog mišljenja Ujedinjenim Narodima.

Kada je 1960. uhvaćen Eichmann, to je ustvari bila i prva prilika da međunarodni sud raspravi i presudi Holokaust i zločine genocida. Liječnik i filozof Karl Jaspers, intenzivno se zalagao da Međunarodni Sud Pravde, a ne Izrael sudi Eichmannu. Nažalost Izrael je inzistirao da sudi (ima raznih mišljenja zašto). Hannah Arendt je pratila i ovo suđenje, i istakla „banalnost zla". Totalitarni sustavi oduzimaju sljedbenicima i ljudima sposobnost vlastitoga mišljenja, slobodu volje i oni bez pogovora i zadovoljno provode naređenja sve do najtežih zločina. Ne-mišljenje obilježava totalitarizam, užasavajuće i krivo.

Slijedili su Biafra, Kambodža, i devedesetih Rwanda. Postalo je očito da je genocid, globalno prisutan, ali još uvijek bez svjetskog sagledavanja i sprečavanja, znanstveno, sudski i politički.

Srpski udruženi pothvat zla

15. srpskih akademika je 1986 izradilo Memorandum, korištenjem povijesti da se Srbe sada osakati u narod mržnje, ukine slobodno mišljenje, naoruža i povede u osvajanje tuđih teritorija, kako bi stvorili Veliku Srbiju, gdje će bez vlastite svijesti provoditi najteže zločine protiv svih, od male djece do staraca, samo zato što su Albanci, Bošnjaci ili Hrvati.

Program je provođen u četiri faze. Od 1986 do 1991, poput nacizma od 1933 do 1939, glavno je bilo širiti mržnju među Srbima prema Albancima i pripremati Srbiju za buduću agresiju i zločine.

Nakon raspada Jugoslavije i Saveza komunista 1990, Milošević je uspostavio koaliciju sa JNA i započeo agresiju protiv Hrvatske 1991 i BiH 1992. Napad na svako selo ili grad, je uvijek provođen po istom obrascu. Prvo je JNA nesmiljeno razarala, do osvajanja i okupacije. Nakon toga su dolazile paravojne jedinice iz Srbije i organizirani lokalni Srbi. Slijedili su patološki zločini: silovanja djevojčica i žena, koljačkog ubijanja uključivši pacijenata i staraca, zatvaranja i mučenja u logorima, te konačno istjerivanja Hrvata i potom Bošnjaka.

Od 1992 do 1995, Srbija je okupirala i etnički očistila od Hrvata i Bošnjaka, 30% teritorija Hrvatske i 70% BiH, gdje su stvorene srpske kvislinške paradržave. Trupe UN koje su došle, pokazale su odsustvo volje, znanja i organizacije da se prekine ove zločine. To je potaklo vođe Srba da bagateliziraju, ignoriraju i izruguju se međunarodnim snagama. Nastavili su zločine nad preostalim Hrvatima i Bošnjacima. JNA je pretvorena u paravojske novih tvorevina.

Početkom 1995. Srbi su željeli osvojiti, istjerati Bošnjake iz još dva područja (Srebrenica i Bihać). Ovu agresiju su počeli razaranjem i ubijanjem velikog broja mladih u Tuzli 25. 5. 1995. Nenaoružana Srebrenica je napadnuta i okupirana 9. 7. 1995. u prisutnosti i bez otpora snaga UN. Proveden je genocid. Sudbina Bihaća i nemoć međunarodnih snaga su bili očiti. Bez „Oluje" hrvatske vojske, Bošnjacima u Bihaću je slijedila sudbina Srebrenice.

Sama „Oluja" potakla je i Predsjednika Clintona da sazove skup u Daytonu i postigne sporazum o prekidu rata u BiH.

Konačno 1998. i 1999. Srbija je provela i agresiju, protiv Albanaca na Kosovu i njihovo masovnog istjerivanje u Makedoniju i Albaniju. Tada je vojnom akcijom NATO-a prekinuto srpsko ratovanje. To je bilo ujedno i jedino vrijeme kad je Srbija doživjela rat na svom teritoriju.

Hrvatski udruženi pokret dobra

Hrvatska ljevica je bila protiv kolonijalizma talijanskog fašizma u Dalmaciji i nacističkog i ustaškog progona drugih naroda, ali je poslije rata prihvatila vazalni status Hrvatske pod Srbijom, Srbe kao „bolji" narod, progon katoličke crkve i vjernika te stalnog održavanja podjele hrvatskog naroda. Zbog toga su hrvatski komunisti bili 1989. protiv velikosrpskog totalitarizma, ali su smatrali opasnim povesti Hrvatsku u punu slobodu.

Dr. Franjo Tuđman, je prekinuo vjekovni vazalni koncept Hrvatske države, i referendumom pozvao narod da sam odluči o svojoj slobodi. Na I. Saboru HDZ-a pozdravio je sve koji su se ikad zalagali za Hrvatsku državu i one koji su bili protiv fašizma u II. svjetskom ratu. Pozvao je da se sada i za budućnost svi ujedinimo u stvaranju Hrvatske države, bez ustupanja i osvajanja, ili progona drugih i vlastitog naroda. Hrvatsku državu treba ostvariti obranom domovine, svakog doma, vjerom i čovječnošću. Trebalo se udružiti u pokret dobra.

U Hrvatskoj je u proljeće 1990 i 1991. procvjetao hrvatski narod. Tisuće cvjetova okupljenog naroda, diljem Hrvatske, BiH i svijeta okupili su se kao branitelji, žene, vjernici, humanitarni pokreti, prognanici, pripadnici drugih nacionalnosti, iseljenici ... pokazali su povijesno do tada u Evropi nepoznatu snagu naroda da udruži dobro za obranu od zla. Tih dana, prvi sam u svijetu pozvao na sprečavanje genocida, a to je postalo i dio strategije cijele hrvatske obrane.

Kroz cijelo vrijeme smo prenosili i nastojali da međunarodna zajednica i snage prihvate sprečavanja genocida kao odgovornost svijeta. Hrvatska je stvorila veće iskustvo u praktičnom sprečavanju genocida nego ma koji narod ili država u svijetu. Ugledna izdavačka kuća Doubleday, pozvala me da prvi u svijetu napišem knjigu o sprečavanju genocida, 7. 10. 1993. To nisam učinio, jer sam na prvo mjesto stavio djelo a, ne pisanje. Pripremali smo Bijeli put za Srednju Bosnu.

Na samitu u Kopenhagenu u proljeće 1995. obratio sam se svim šefovima država govoreći o najtragičnijim Evropljanima - Srebrenici i molio da se spriječi genocid. Bili su i Ljubijankić (ministar vanjskih poslova BiH) i Šimonović (danas pomoćnik Generalnog Tajnika UN za ljudska prava). Nakon napada na Srebrenicu, 9. 7. 1995., obratio sam se Tuđmanu: „Gospodine predsjedniče ja dalje nenasilno ne znam." Naredio je „Oluju" da se spasi ljude u Bihaću. U Hrvatskoj se prije svega slavi oslobođenje Hrvatske, ali čovječnošću to je iznad svega, prvi vojno uspješno spriječeni genocid u svijetu.

Odmah nakon Oluje, nastojali smo zaustaviti odvođenje Srba, što bi i proveli da s međunarodne snage razumjele, a američki se ambasador nije uključio u odvođenje. Mnoge smo nagovarali da ostanu, a poslije spašavali napuštene starce. Spriječili smo odlazak i proveli pomirenje u Velikoj Kladuši. Otvoren je put za Mirnu Reintegraciju.

Sud i svijet

Međunarodna zajednica je pokušala sudski riješiti rat i zločine na jugoistoku Evrope, osnivanjem posebnog Međunarodnog Kaznenog Suda za bivšu Jugoslaviju. Sve je vodilo suočavanju sa genocidom. Uključili su i Rwandu u posebni sud. Pokrenulo se novi Međunarodni Krivični Sud, ali genocidi su išli dalje. U svijetu je rastao terorizam, Darfur, novi ratovi i progoni.

Profesor Zvonimir Šeparović, Hrvatski ministar pravosuđa, pokrenuo je 1999 Hrvatsku tužbu protiv Srbije zbog genocida, pred Međunarodnim Sudom Pravde. Ovaj najviši svjetski sud, osnovan 1945., nakon 156 raznih procesa, konačno je na poticaj Hrvatske, odlučio da se nakon stoljeća stradanja suoči sa genocidom. Sud je prihvatio zahtjev Hrvatske, malog naroda koji je ostvario veliki pokret dobra. Od presude ne očekujem osude drugih naroda, osvetu ili korist za Hrvatsku. Ponosan sam na procvjetalu Hrvatsku i sve dobro učinjeno za svakog čovjeka i ostavljeno u nasljeđe hrvatskom narodu i svim ljudima.

Molim vlast da shvati Jasenovac, Bleiburg i Ovčaru kao jedinstveni Memorial hrvatskog stradanja i borbe za dobro, da ih udruži u zajedničko poštivanje stradalih i zalaganja za bolju budućnost.

Nadam se da će 15 sudaca koristiti naše iskustvo i procijeniti mogućim donijeti presudu koja će u idućem stoljeću spriječiti nove Holokauste, Armenije, Kambodže, Rwande i da se donese Deklaracija o sprečavanju i zarobljavanju naroda mržnjom.

Slobodan Lang/ Lanac istine.org