Situacija je ozbiljna kao I 1989. godine: Dva hrvatska smrtna neprijatelja opet jašu

U 2014. ušli smo s dvije veleteme. Obje protuhrvatske posve su zasjenile blagdan međunarodnoga priznanja Hrvatske. I dok se one neometano valjaju prema pravilima agresivne proizvodnje pristanka, Milanović je nestao s javne scene baš kao i Leko i Josipović, posao odrađuju Nobilo i Bajić, Pupovac i Irinej... Pritom se prvi skrio iza „visokoga vladina izvora", drugi u oportunizam, a treći na sumnjiv način sređuje privatne zdravstvene probleme.

Prva je tema udbašenje, druga je velikosrbovanje. Mjesto radnje je Hrvatska kao posljednja komunistička država u srednjoeuropskom i mediteranskom kontekstu. Moram istaknuti, međunarodnoga mi priznanja, da me na ovaj tekst nije prisilila Njemačka, još manje Nobilo.

U međuvremenu zapanjujuće olako rastu vanjska zaduživanja, a broj nezaposlenih premašio je tristo sedamdeset tisuća. Put u pakao po kojemu se kotrljamo najbolje ilustrira i aktualno drumsko razbojništvo nad strateški važnim zagrebačkim Imunološkim zavodom. Drumsko razbojništvo razvilo se iz šumskoga, o čemu je drug Moša Pijade zborio na prvom zasjedanju Avnoja 1942. Zato treba poduprijeti i inicijativu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara o objavljivanju više nasušno potrebnih registara po uzoru na Registar hrvatskih branitelja. Zašto bi branitelji u pogledu registrature bili privilegirani?

Država je u raljama utvara prošlosti

Brojnim velikosrpskim incidentima s vrha vlasti nema tko odgovoriti. Više nije riječ o sporadičnim slučajevima već o sustavnoj provedbi Memoranduma 2., jer kad se operative primi vrh Srpske pravoslavne crkve, kao što je to demonstrirala u tzv. Božićnoj protuhrvatskoj poruci, onda su stvari razvidne svima osim političkim slijepcima i petoj koloni. Tješi činjenica da hrvatski narod zna na legalan i legitiman način zgnječiti glavu velikosrpskoj zmiji, ali samo kad ima hrvatsku vlast.

Ono, međutim, što se događa s udbaškim divljanjem oko neizručenja Perkovića i Mustača spada u teško balkansko-komunističko-totalitarno pozicioniranje Hrvatske, kako mentalno, tako i tvarno. Svakim danom kao članica EU sve smo dalje od europskih standarda, sve bliže udbaškim i velikosrpskim. Država je u rukama totalitarnih utvara prošlosti. Zabrinjavajuća je činjenica da se hrvatski narod dosad nije ozbiljno uhvatio u koštac s ostatcima totalitarnoga aparata u koji spadaju i tajne milicije Saveza komunista Jugoslavije i Saveza komunista Hrvatske.

Velikosrpske mitove o ugroženosti možemo pratiti još od 19. stoljeća. Do današnjih dana svi su na vlas isti tko god i iza kojeg god balvana provodio - patrijarh Pavle ili Irinej, političar Pribićević ili Pupovac, četnici Arkan ili kapetan Dragan, jeneaovci Mrkšić ili Stanimirović, zločinci Mihailović ili Milošević. Hrvatska povijesna znanost dobro je obradila velikosrpske mitove i njihove ciljeve, ali hrvatska politika od 3. siječnja 2000. do danas ne uvažava povijesnu istinu, već ju relativizira. Srbi su prema vlastitim mitovima ugroženi u granicama bivše Republike srpske Krajine. Velikosrpstvo nastoji držati Hrvatsku u raljama srpskoga poretka na Balkanu osmišljenoga u Londonu.

Situacija je ozbiljna kao i 1989.

Kako bi se lakše provela velikosrpska (londonska) politika u pomoć, sinkronizirano ili ne, a više da negoli ne, stiže udbašija. Ona za cilj ima odsjeći Hrvatsku od Europe. Udbaši po njoj više ne ubijaju istaknute Hrvate. Sad su se ograničili na zauzimanje totalne moći u Hrvatskoj kako bi zaštitili sebe i svoje potomke i carstva stečena na hrvatskoj krvi, te kako bi usmjeravali političke, gospodarske, medijske, regionalne i društvene tijekove prema svojoj mjeri. Čak ni veliki autoriteti na polju ljudskih prava kao što su Teršelićka, Pusić i Sarnavka ne traže od njih da se suoče s vlastitom prošlošću.

Dok se danas sjećamo međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske (s kojim se velikosrpstvo i udbašija nikad nisu pomirili), velikosrpstvo podgrijava stare vatre koje su vodile u velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, a udbaštvo demonstrira svoju moć raspoređenu po zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti, višestranačju, medijima, odvjetništvu... Kako se s razine države ovoj dvojici smrtnih neprijatelja hrvatske države nitko ne suprotstavlja, lako je zaključiti da je i aktualna vlast indoktrinirana i nadzirana i od velikosrpstva i od udbašije. U tom kontekstu situacija je ozbiljna kao i 1989.

Tko zapovijeda utvarama prošlosti

Osam godina trebalo je međunarodno priznatoj hrvatskoj državi da se oslobodi velikosrpske agresije. Koliko godina će trebati hrvatskoj državi kao članici EU da se prema europskim standardima oslobodi totalitarnih komunističkih utvara? Evo već sedam mjeseci državni i medijski aparat u raljama udbaške mreže bavi se s neviđenom žilavošću zaštitom dva udbaša od legalnoga i legitimnoga Europskoga uhidbenog naloga. Tim tempom i načinom Hrvatska se do kraja stoljeća ne će riješiti nijednoga udbaša.

Velikosrpstvu je od Oluje do novoga Memoranduma (2011.) trebalo petnaestak godina. Udbašija je u tom pogledu privilegirana. Ona nije doživjela protuudbašku Oluju, koja se u civiliziranom svijetu zove zakonita lustracija. Udbašija danas u Hrvatskoj nesmetano funkcionira jednako kao i u doba Jugoslavije. Ozbiljno je pitanje: Tko joj izdaje zapovijedi danas kad više nema Centralnih i Izvršnih komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Saveza komunista Hrvatske? Ili postoje pod drugim imenom?

Treba se prisjetiti da je do Lex Perkovića došlo poslije posjeta Josipovića i Milanovića Londonu, gdje je Josipovića primilo njezino veličanstvo britanska kraljica i vjerska poglavarica, neposredno prije 1. srpnja 2012. i ulaska Hrvatske u EU. Otad imamo otvorenu zaštitu udbašije i otad se intenziviraju velikosrpski incidenti (koji su i dotad, sjetimo se proslava u Srbu, za demokratsku većinu bili nepodnošljivi). Otad više nema pokornoga Saveza za Europu, već se otvoreno igra na kartu novoga jugosaveza. A jugosavez, dok je Hrvata, ne može egzistirati bez velikosrpstva i bez totalitarnoga aparata.

Destabilizacija i kaos uzduž i poprijeko

Izvršna vlast šuti kad su posrijedi velikosrpske provokacije, ali je i te kako funkcionalna kad radi pritisak na sudbenu vlast kako bi zaštitila dosad nedodirljivi status pripadnika bivše partijske tajne i milicije. Zakonodavna vlast se istodobno ponaša kao dijete izvršne vlasti punih pelena. Sudbena vlast se iz dana u dan kompromitira, a onaj dio koji nije izravno premrežen udbašijom - ali je zato pod pritiskom izvršne vlasti, pokušava funkcionirati u skladu s preuzetim obvezama i europskim standardima.

Ista ta udbaška mreža koja se grčevito bavi neizručenjem udbaša po EUN-u bila je do 16. studenoga 2012. ključan faktor i u haaškoj mreži koja je godinama montirala i konstruirala, locirala i uhićivala, pa i izručivala hrvatske branitelje i bez EUN-a ne bi li se kroz Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju hrvatsku državu i njezine branitelje od velikosrpske agresije trajno i zauvijek obilježilo kao zločince. Kako je taj posao propao pravomoćnom presudom sad se nastoji umanjiti „šteta" tako da se najavljuje „povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije" i ćirilizacijom Vukovara.

Ukratko: Velikosrpstvo i udbašija nikad nisu željele hrvatsku državu. Kako je ona nedvojbena činjenica, njihov se posao sada svodi na njezinu trajnu i sustavnu destabilizaciju, na onemogućavanje normalnoga razvitka, na radikalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa, na pljački, na osiromašivanju hrvatskoga naroda, na uništenju poljoprivrede i industrije, na stvaranju preduvjeta za iseljavanje, na pravosudni cirkus, na onemogućavanju stvaranja mladih obitelji s potomstvom, na poreznoj represiji koja guši svaku poduzetničku inicijativu i cijedi džepove pučanstva i tako dalje u svim sektorima od školstva do kulture, od svijeta rada do hrvatskoga jezika i od športa do zdravstva.

Zadatak je izvršiti lustraciju udbaša i velikosrba

Velikosrpstvo radi svoj posao star više od stoljeća i pol, dok je udbašija stasala na koaliciji jugokomunista i četnika zacementiranoj na bleiburškom velezločinu. Hrvatska se opet mora dići na noge ako ne želi ostati zarobljena između velikosrpskog čekića i udbaškog nakovnja.

Jedan od poslova neke normalne i prosječno sposobne vlasti bit će i, ne šumska, već zakonita lustracija. Dvostruka. Suradnika totalitarnoga komunističkoga režima i suradnika velikosrpske agresije na Hrvatsku. Sadašnja vlast sastavljena je od ideoloških i bioloških nasljednika ova dva neprijatelja svake hrvatske države.

Vrijeme je za izvanredne izbore na kojima povjerenje treba dati onima koji će jasno obećati da će se uhvatiti u koštac s osnovnim razgraditeljima države i nacije. Nikakvi parcijalni „programi", koji se nude kao navodni novuum, ne će nas maknuti s puta u pakao.

Demokratska većina zaslužuje razvitak domovine u modernu, stabilnu, snažnu, prosperitetnu i pravednu državu blagostanja, vjerodostojnu na unutarnjem i međunarodnom planu, čiji je temelj osloboditeljski Domovinski rat. Za takav razvitak svi smo suodgovorni, pa tako i ribar Ante, lovac Mladen, poduzetnica Željka...

Nenad Piskač/hkv.hr