Ne dajmo partiji da sakrije svoje KRVAVE tragove (prvi dio)

Svake prve nedjelje u lipnju svake godine služi se svečana spomen-misa za maceljske žrtve komunističkog zločina i sve žrtve hrvatskog Križnog puta u spomen-crkvi Muke Isusove u selu Fruki podno gore Macelj. Prilika je to da se podsjetimo na lokalitet najvećeg mirnodopskog zločina u Europi, mjesta na kojemu su komunisti pobili političke neistomišljenike. Ovaj događaj podsjeća nas na nevjerojatne otpore istini o tim zločinima, zbog čega su grobovi žrtava ostali neotkriveni i nakon više od dva desetljeća postojanja hrvatske države.

Kada putujemo autocestom prema Austriji, s lijeve strane, prije posljednjeg tunela, zaštitnici uz rub ceste su prozirni kako bi se vidjela prelijepa crkva koja stoji tužno, ali ponosno, a uz nju veliki bijeli križ podno kojega je posljednje počivalište 1163 iskopana posmrtna ostatka žrtava mirnodopskog komunističkog zločina.

Sve su žrtve ubijene nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez suda, vezane žicom i smrskanih glava.selu Fruki podno gore Macelj. Prilika je to da se podsjetimo na lokalitet najvećeg mirnodopskog zločina u Europi, mjesta na kojemu su komunisti pobili političke neistomišljenike. Ovaj događaj podsjeća 15 Andrija Hebrangnas na nevjerojatne otpore istini o tim zločinima, zbog čega su grobovi žrtava ostali neotkriveni i nakon više od dva desetljeća postojanja hrvatske države.

Kada putujemo autocestom prema Austriji, s lijeve strane, prije posljednjeg tunela, zaštitnici uz rub ceste su prozirni kako bi se vidjela prelijepa crkva koja stoji tužno, ali ponosno, a uz nju veliki bijeli križ podno kojega je posljednje počivalište 1163 iskopana posmrtna ostatka žrtava mirnodopskog komunističkog zločina. Sve su žrtve ubijene nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez suda, vezane žicom i smrskanih glava.
Crkva i križ podsjećaju nas na stravična zvjerstva, ali i otvaraju brojna pitanja. Razumijemo da je zloglasni jugokomunistički režim četrdeset i pet godina tajio svoje zločine, ali što smo učinili mi u slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj da osvijetlimo tajnu najvećeg mirnodopskog zločina europske civilizacij
Kako se moglo dogoditi da kosti maceljskih žrtava nakon iskapanja dvanaest godina leže u crnim vrećama zaboravljene u mračnim odajama Medicinskog fakulteta i to većim dijelom u doba desničarske hrvatske vlasti? Je li moguće da nismo otkopali 940 lokaliteta tajnih grobova diljem Hrvatske, naznačenih u policijskom izvješću? Jesmo li dostojni žrtava koje su glavom platile svoja politička uvjerenja, a na čijim smo uspomenama desetljećima snivali i planirali svoju samostalnu Hrvatsku?

Šapat preplašene žene

Maceljska gora samo je jedno od mjesta na kojima su komunisti počinili zvjerske zločine. Na njoj je tijekom svibnja i lipnja 1945. godine pobijeno prema procjenama između petnaest i trideset tisuća razoružanih vojnika i civila među kojima je bilo staraca, žena, djece i svećenika. Strašna je ironija da je nakon toga Maceljska gora proglašena Titovim lovištem! Nevjerojatna je činjenica da je i danas, nakon što je potpuno jasno da je Tito zapovjedio ova zvjerstva, cijeli lokalitet zarastao u gotovo neprohodno grmlje, a istodobno ime najvećeg europskog zločinca Josipa Broza zvanog Tito resi najljepši trg glavnoga grada svih Hrvata i svih hrvatskih građana.

Prije nekoliko godina svjedočenje o Brozovu nalogu za pokolj civila dao je srbijanski novinar i povjesničar Pero Simić u svojoj knjizi ‘Tito - fenomen stoljeća'. Opisao je autentično svjedočenje načelnika Trećeg, kontraobavještajnog odjela Ozne pukovnika Jefte Šašića koji je opisao kako je primio zapovijed za pokolj kod Bleiburga od Broza, zabrinutog što su mu zapadni saveznici vratili izbjegle razoružane vojnike i civile natrag u njegove ralje. Niti ovaj povijesni dokaz, uglavnom prešućen u hrvatskim medijima, za Hrvatsku nije bio dovoljan da progleda i okrene se istini.

Stanovnicima maceljskih sela bilo je zabranjeno nakon rata penjati se u planinu da ne bi otkrili tragove stravičnog zločina. O tim žrtvama desetljećima se samo šaptalo. Nakon 1990. godine počelo se o žrtvama govoriti, a 9. lipnja 1991. godine Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić prvi je puta služio misu na obližnjem lokalitetu Lepa Bukva i javno progovorio o hrvatskoj tragediji. Slijedeće godine Hrvatski državni sabor osniva Komisiju za ispitivanje žrtava rata i poraća koja, uz velike otpore komunističkih i udbaških slijednika, ostvaruje velike uspjehe u otkrivanju povijesnih tajni komunističkih žrtava.

Komisiju ukida neokomunistička Vlada pod predsjedavanjem Ivice Račana 2002. godine, naravno uz podršku predsjednika države Stjepana Mesića. Račan se narugao žrtvama i radu Komisije prenijevši daljnje istraživanje u - Ministarstvo znanosti! Naravno da više nikada u organizaciji države nije otkopan ni jedan grob ili istraženo bilo koje stratište. Prije toga Komisija je u Gori Macelj otkopala 23 jame od njih više od 150 koliko ih još uvijek skriva ova planina.

Iz otkopanih jama izvadili su posmrtne ostatke 1163 žrtve, među kojima nekoliko stotina žena i djece te 23 svećenika. Ono što nas danas boli i muči je sudbina tih posmrtnih ostataka. Kosti mučenika ležale su 12 godina u crnim vrećama pohranjenim u prostorijama Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Kako je moguće da su i u svojoj državi žrtve čekale na dostojanstveni pokop toliko dugo? Razloga je više. Za vrijeme Račanove komunističke vlade nitko se nije usudio dirnuti te posmrtne ostatke bojeći se za očuvanje radnog mjesta i egzistenciju.

Kasnije je bilo lutanja u iznalaženju rješenja, podmetanja iz raznih krugova, ali i iz višedesetljetnog straha koji je još u kostima preživjelih. Taj strah sam spoznao kada sam prvi puta doznao za te posmrtne ostatke i obišao goru Macelj u društvu sa saborskim zastupnikom dr. Stjepanom Bačićem, danas predsjednikom Udruge Macelj 1945. Vodič nam je bio župnik crkve Sv. Jurja u Đurmancu fra Drago Brglez. Taj uzorni svećenik, domoljub i humanist, zajedno s tadašnjim predsjednikom Udruge Macelj 1945. gospodinom Stjepanom Brajdićem, najzaslužniji je za dostojanstveni pokop maceljskih žrtava. Probijajući se kroz sramotno zapuštene lokalitete komunističkih zločina, susreli smo stariju ženu uvijenu u crninu kako hoda šumskom stazom.

Fra Brglez nas je predstavio kao saborske zastupnike i zamolio ju da nam ispriča što joj je njezina majka kao svjedok događaja rekla o pokoljima. Žena je odjednom počela šaptati, u sred šume, kilometrima daleko od naselja. Pitao sam ju zašto šapuće kada živimo u slobodnoj hrvatskoj državi. Šaptom je rekla da nikada o tome ne govori glasno jer su tu u lokalnoj vlasti nasljednici onih koji su zločine počinili pa se boji da joj sinovi ne izgube posao! Ima li strašnije slike o neuspjeloj državi, u kojoj se ljudi ne usuđuju govoriti o zločinima od prije sedam desetljeća?

Ima li strašnijeg dokaza da komunizam, iako pobijeđen na izborima 1990. godine, i dalje vlada ovom napaćenom zemljom? Kakva je perspektiva državi kada ju vode simpatizeri crvene petokrake, a zauvijek su je oskvrnule spodobe koje su je nosile na kapama dok su ubijale civile po Macelju i nedavno u Domovinskom ratu? Možemo li postaviti pitanje, kako ćemo upravljati sa svojom budućnošću, kada nismo u stanju riješiti istinu o prošlosti?

Odakle otpor pijetetu?

Nakon dvanaest godina posmrtni ostaci ekshumiranih žrtava Macelja dostojno su pokopani na temeljima buduće spomen crkve Muke Isusove 22. listopada 2005. godine. Propovijed je držao kardinal Josip Bozanić i tom prilikom je istakao: ‘Pred ovim kostima, draga braćo i sestre, treba stati, šutjeti i moliti. Ovdje se postavlja pitanje o smislu i svrsi čovjekova života i moćnoj sili zla koja ga stalno ugrožava i prijeti zatiranjem... Ovdje, u Maceljskim šumama, u vrijeme Titova režima izvršen je pokolj nad brojnim hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima je bilo svećenika i bogoslova, a za žrtve do danas nitko nije odgovarao'.

Crkva Muke Isusove dovršena je i posvećena 3. lipnja 2007. godine. Kada ju ove godine tim povodom pohodimo prve nedjelje u lipnju i sudjelujemo u svetoj misi za maceljske žrtve, nećemo moći izbjeći pitanja koja značajno utječu na današnju hrvatsku zbilju.

Sudbina 1163 posmrtna ostatka maceljskog pokolja koji su dvanaest godina u vrećama ležale zaboravljene čekajući svoju konačnu sudbinu simbolizira zaborav na sve komunističke žrtve. Možemo li odgovoriti sebi i svojoj djeci kako to da nakon sedam desetljeća nitko nije odgovarao za ove žrtve? U tužnim mislima nadolaze i teža pitanja. Kako možemo protumačiti da danas, preko dvadeset godina postojanja hrvatske države, imamo otkriven samo neznatni dio od preko devet stotina skrivenih grobova žrtava komunističkih zločina?

Na sve nas to podsjeća spomen crkve Muke Isusove u selu Fruki. Zahvaljujući dobrim ljudima, donacijama i tisućama sati dobrovoljnog rada, učinili smo ono što je davno morala učiniti država. Nakon dugog inzistiranja uspjeli smo izboriti skromnu pomoć Vlade, a sva pomoć koju su pružila državna poduzeća u sanaciji okoliša kao i sama gradnja crkve bila je zatajena od crvenih medija. Vlada je prihvatila prijedlog da iz zalihe proračuna sudjeluje u uređenju posljednjeg počivališta maceljskih žrtava sa skromnih 200 tisuća kuna, ali je Hrvatska radiotelevizija u izvješću s posvećenja crkve pomno izbrisala snimke s predstavnicima Vlade i Sabora.

Zbog toga su nas mnogi pitali zašto tamo nismo bili, a bili smo. Ista TV kuća je izbjegla reći o čijim se žrtvama radi, navodeći samo JNA kao egzekutora. Iako smo im pružili podatke o brojnim donatorima za uređenje grobnica i crkve kao i o udjelu Vlade i Sabora, to u falsificiranom izvješću nije ni spomenuto. Očito zato da narod ne bi doznao kako bi briga o žrtvama zločina morala biti briga države. Odakle takav otpor pružanju najosnovnijeg pijeteta žrtvama i osudi počinitelja?

prof. dr. sc. Andrija Hebrang/Hrvatski tjednik