Nacionalne države su trajna vrijednost, ali nikako nisu osamljeni otoci

Riječi nacija i nacionalizam bile su naveliko zazorne u vrijeme komunizma, a i u zapadnoj političkoj terminologiji nemaju ugled koji zaslužuju. Nacija je nešto pozitivno ako se ne nameće drugoj (drugim) naciji (nacijama). Potpuno je prirodno da svatko voli svoje bližnje, svoju obitelj, svoje mjesto, svoj narod, svoju državu, svoju naciju. Tko se protivi toj ljubavi, s njim nešto nije u redu. U hrvatskoj historiografiji često se brkaju pojmovi ‘narod' i ‘nacija', a oni se razlikuju. Po mišljenju njemačkog povjesničara dr. Konrada Clewinga, koji je objavio izvrsnu knjigu o konstituiranju hrvatske nacije u Dalmaciji u burnoj 1848. godini, ‘nacija je narod koji posjeduje državu ili joj teži.' U većini država Europske unije, ali i diljem svijeta, postoji istovjetnost pojmova ‘nacija' i ‘država'. Konkretno: svi državljani Francuske, Njemačke, Italije, Poljske itd. su Francuzi, Nijemci, Talijani, Poljaci i to bez obzira na svoje etničko podrijetlo. Imamo za to prominentnih primjera: bivši predsjednik francuske vlade Manuel Valls rođen je kao Katolonac, a sadašnji premijer njemačke pokrajine Saksonije Stanislav Tillich lužički je Srbin. I jedan i drugi veliki su rodoljubi u svojoj naciji. Čak i onda kad još nepriznate nacije u Europi kao Katalonci u Španjolskoj i Škoti u Velikoj Britaniji nastoje dobiti svoju državu, većinski ih narodi ‘poklapaju' tvrdnjom kako u njihovim državama postoji sano jedna nacija, španjolska i britanska. Koliko će ove tvrdnje biti obranjive treba pričekati jer kako je rekao dr. Clewing, samo nastojanje nekoga naroda da dobije državu pretvara ga u naciju. Možda ćemo biti svjedoci uskrsnuća barem još dvije nacije-države u Europskoj uniji, Katalonije i Škotske, što bi Hrvatska trebala pozdraviti jer se i sama predugo borila da bude prihvaćena kao nacionalna država. Zanimljivo je da britanski Englezi nisu manje nacionalistički nastrojeni nego suverenistički Škoti, a to malo tko zna. Englezi su u Ujedinjenom Kraljevstvu po prilici ono što su bili Srbi u Jugoslaviji, na riječima ‘nadnacionalni', u praksi kruti nacionalisti. Slično se može reći za Kastiljce u Španjolskoj.

Ni jedna država nije osamljeni otok u svome okolišu

Možemo tvrditi da će međunacionalni odnosi u Europi biti opušteniji tek nakon što svi narodi koji to žele dobiju svoje nacionalne države, odnosno kad nacionalne manjine shvate i prihvate da su pripadnice svojih nacija u zajedničkim državama. To bi konkretno u Hrvatskoj značilo da su svi hrvatski državljani ‘politički Hrvati' bez obzira na svoju etničko podrijetlo. Mi u Hrvatskoj još danas imamo prešutnu jugoslavensku ustavnu odrednicu ‘narodi i narodnosti', samo što se riječ ‘narodnost' preinačila u ‘nacionalna manjina'. Te ostatke komunističke nacionalne politike treba odstraniti i uvesti europsku terminologiju i praksu o istovjetnosti nacije i države. Predsjednica Republika Kolinda Grabar-Kitarović već je to jednom nagovijestila, ali je poslije napada na taj prijedlog zašutjela, dakle treba joj u tome pomoć poltičara i javnosti.

U Europskoj uniji bilo je pokušaja da se zaobiđe suverenitet nacionalnih država. No gotovo su svi propali. Tko se danas sjeća projekta ‘Europe regija' preko državnih granica, primjerice talijanskog industrijalca iz Trsta Richarda Illyja koji je htio stvoriti ‘prekonacionalnu regiju' sastavljenu od okolice Trsta, nekoliko slovenskih općina i Istre? Propala je, o njoj više nitko ne govori. U Hrvatskoj ju je propagirao samo Ivan Jakovčić. I globalizacija je navodno bila sredstvo za stvaranje nadnacionalnih zajednica, no njoj se mnogi protive pa otuda pojave tzv. populističkih stranaka u najvažnijim zemljama EU-a, stranaka koje teže očuvanju država kao više-manje jednonacionalnih tijela. Uspjesi ovih stranaka nisu slučajni i nisu zaustavljeni unatoč nekim porazima. Postoje ideolozi i propagandisti ‘ukidanja' nacija i stvaranja globalnog svijeta pod vodstvom nekakve ‘svjetske vlade', no to su fantazije koje se stalno razbijaju na hridinama nacionalnih posebnosti svih naroda. Spomenute pokušaje treba ožigosati bez paničarenja jer je svakome narodu, da to kažemo narodnom mudrošću, bliža košulja od kaputa.

A sad dolazimo do samorazumljivoga zaključka da, koliko god je neka nacija-država suverena, ona ne može ostati ‘osamljeni otok' u svojom političkom okolišu. Savezi država su nešto sasvim prirodno, oni imaju svoje opravdanje ako su zasnovani na potrebama svojih članica i ravnopravnosti u odlučivanju o zajedničkim poslovima. Opet ćemo biti konkretni. Europska Unija i NATO nastali su temeljem nužnosti svojih država članica da osiguraju svoje blagostanje i svoju sigurnost poslije Drugog svjetskoga rata. To je bio dugotrajni proces koji je imao svoje uspone i padove, ali ni EU, a niti NATO, zasada nemaju alternative. I u Hrvatskoj ima onih koji zagovaraju Croexit i vojničku neutralnost, no oni još nisu podastrijeli uvjerljive dokaze da bi Lijepa naša bolje i sigurnije živjela ako bi napustila ove dvije zajednice država. Neki katastrofičari stalno ponavljaju kako nas je Bruxelles zarobio i ponizio i kako nas materijalno iskorištava, no to nije baš tako. Zar svi ugovori o prodaji naših velikih tvrtki inozemstvu nisu nosili naziv ‘kupoprodajni'? Stranci su kupovali, mi smo prodavali. Nešto slično se može reći i za ostale manjkavosti Europske unije u kojoj veliki nastoje potiskivati male, ali postoji nenapisano, ali stvarno pravo veta pa i najmanji mogu diktirati cjelini kako će se ponašati. Nažalost, kritičari bruxelleskog centralizma često nastupaju bez popratne promidžbe tako da ih moćnici u neslužbenom glavnom gradu Unije lako proglašavaju uskogrudnim nacionalistima i nazadnjacima, a to oni nisu, naprotiv oni zastupaju načelo ravnopravnosti sviju država članica bez obzira na njihov broj stanovništva i gospodarsku snagu, onako kako je to zajamčeno u Lisabonskom sporazumu, svjevrsnom ustavu EU-a kojega je malo tko dostatno proučavao, ali isplati se. Europska unija nije štetna za svoje narode ako oni budu na oprezu spram bruxelleske administracije, koja se većim dijelom sastoji od delegiranih pojedinaca iz država članica i onih koji su dobili funkcije u njoj temeljem oštrih natječaja. Oni nisu ‘pali s Marsa' nego potječu iz svojih naroda, ali ih treba stalno nadgledati jer, kako je rekao britanski povjesničar lord John Acton: ‘Vlast korumpira, apsolutna vlast apsolutno korumpira.' Mi bismo dodali, pogotovo vlast izvan kontrole nacionalnih parlamenata.

Svi žele ostati u Europskoj uniji ili u nju ući

Mi smo ušli u Uniji, nažalost nakon nepotrebne promjene Ustava, znači ne baš korektno. Tko je kriv da u njoj nismo iskoristili sve mogućnosti? Odgovor je jednoznačan: uglavnom mi sami. Kako to da Poljska, koja se od prije nekoliko godina žestoko svađa s bruxelleskom centralom, nikako ne želi izaći iz EU-a jer najoptimalnije koristi njegove fondove i izvrsno je svladala sve ekonomske krize upravo zahvaljujući svome članstvu u Uniji? I Mađarskoj, toj velikoj buntovnici protiv pogrešaka bruxelleske adimistracije, ne pada na pamet da se uputi britanskim stopama i napusti EU. A kako bi tek naši zapadnobalkanski susjedi rado bili u našoj situaciji glede članstva u Uniji. Tko pak zagovara Croexit i izlazak iz NATO-a neka podnese dokaze da bismo nakon toga bolje i sigurnije živjeli pa bi potpisnik ovih redaka odmah pristao na to. Oni kao da ne znaju da novija ispitivanja javnog mnijenja u Velikoj Britaniji pokazuju ‘kajanje' tamošnjih ljudi radi Brexita, oko 55 posto njih više to ne bi htjeli, ali kako se hrvatski kaže, ‘poslije smrti nema kajanja'. Čak je i američki predsjednik Trump promijenio svoja prijašnja kriva mišljenja o EU i NATO-u, smatrajući ih korisnima i neophodnima.

I višenacionalne zajednice nisu bile posve loše, ali neovisne države su bolje

Hrvati su stekli velika iskustva u višenacionalnim državama koja nisu uvijek bila negativna. Zahvaljujući životu pod Mlecima i u Austro-Ugarskoj ostali smo u civlizacijskom i kulturnom krugu srednje Europe i Sredozemlja, dok su naši istočni susjedi tavorili u petostoljetnom mraku Otomanskoga Carstva i gotovo u svemu zaostali za nama. Ulazak u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca nije bio sasvim promašen jer su se Hrvati, premda gubitnici Prvog svjetskoga rata, našli u jednoj državi (osim Istre, Rijeke i tri jadranska otoka). A što bi bilo da se ostvario Plan A Kraljevine Srbije i njezina granica bila na crti Klarlobag-Karlovac-Virovitica? Onda bi se ostatak Hrvatske stvarno vidio s tornja zagrebačke katedrale. Jugoslavija je bila potrebna Hrvatima i da odustanu od svojih jugolavenojušćih fantazija. I komunistička Jugoslavija nije bila posve uzaludna jer smo dobili ono što su nam Talijani oteli nakon 1918., a iskustvo s komunizmom približilo nas je demokraciji, ne baš sasvim, ali ipak. Unatoč svemu rečenome, vlastita država bez obzira koliko bila nesavršena, daleko u svemu nadmašuje život u višenacionalnim zemljama, no na nama je da je poboljšamo koliko god moguće više. Nakon državnoga osamostaljenja više ne smijemo optuživati tuđince za našu hudu sudbinu, što i danas rado činimo.

Zagovornici izdajanja Hrvatske iz dviju prije navedenih međunarodnih zajednica zaboravljaju da danas gotovo ni jedna država u svijetu nije neutralna u smislu kakva je bila Albanija poslije svađe s Jugoslavijom, Sovjetskim Savezom i Kinom. Čak i Švicarska koja nije članica EU-a i NATO-a posjeduje posebne veze s njima, ali na njoj koristan način, primjerice preko Schengenu i razmjene vojnih podataka, dakle nije ‘osamljeni otok' u Europi i svijetu. Austrija, Finska i Švedska nisu u NATO-u, ali su članice Europske unije, Norveška je članica NATO-a, ali nije u Uniji. U Švedskoj i Finskoj diskutira se o ulasku u NATO pod prijetnjama ruskog ekspanzionizma u Ukrajini i mogućim sličnim scenarijima na Baltiku.

Jedno na kraju valja reći: Hrvatska nije po svojim ljudskim i materijalnim resursima ni izdaleka slična Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj i Austriji pa prema tome te države ne mogu biti njezinim uzorom, kako to u nas neki ubacuju u diskusiju. Hrvatska samo treba bolje iskorištavati sve mogućnosti svoga članstva u Europskoj uniji i Sjevernoatlantskoj Obrambenoj Organizaciji, pogotovo glede čuvanja svoga državnog i ekonomskog suvereniteta koji je djelomično delegiran na te zajednice, ali samo prema načelu supsidijarnosti, to jest da se problemi rješavaju tamo gdje je to najoptimalnije, kao i glede mogućnosti okončanja članstva ako netko ruši spomenuto načelo. Sva drukčija rješenja bila bi pustolovna i ugrozila bi nacionalno blagostanje i sigurnost naše države.

croexpress.eu