Mržnja iz neznanja

Oni uglavnom žive u uvjerenju da su Srbi najveće žrtve minulih ratova.

S druge strane, mladi ljudi s Kosova kroz cijelu svoju mladost teško će dobiti priliku upoznati svoje vršnjake iz Srbije. Srpska i hrvatska mladost također će rijetko dobiti priliku za susret. Rezultati istraživanja provedenih u ovim zemljama govore da su mladi Hrvati puni predrasuda o Srbima, baš kao što su mladi Srbi puni predrasuda o Hrvatima.

O svojim susjedima oni uče kroz prizmu ratova, pri čemu se otvara prostor za novi krug susjedske mržnje. Prema iskustvu Njemačke i Francuske, stoga je utemeljen Regionalni ured Inicijative mladih za ljudska prava, koji će koordinirati i financirati suradnju mladih iz pet država regije - Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Albanije i Kosova. Potpis na deklaraciju kojom je Regionalni ured osnovan stavili su premijeri pet zemalja.

Kao jedan od potpisnika bila je predviđena i Hrvatska, ali na Summitu o Zapadnom Balkanu, održanom prošle godine u Beču, bivši hrvatski premijer Zoran Milanović odlučio je da Hrvatska u radu Regionalnog ureda za mlade neće sudjelovati. Takvu odluku, po svemu sudeći, donio je zbog regionalnog karaktera inicijative. Hrvatska, naime, pod svaku cijenu želi pobjeći od svog susjedstva. Ova državna politika nije od jučer. Svi dosadašnji hrvatski šefovi izvršne vlasti strahovali su od bizarne optužbe da žele obnoviti Jugoslaviju. Cijenu tog straha u ovom slučaju platili su mladi ljudi u Hrvatskoj. Njima je oduzeta prilika da se kroz rad Regionalnog ureda upoznaju i zbliže sa svojim vršnjacima iz susjednih država.

- Hrvatska je u zadnjem trenutku odlučila ne potpisati, zato jer se više ne smatra dijelom regije. I Hrvatska i Slovenija uvijek su dobrodošle u Inicijativu, koja svima može biti samo od koristi.

U Sloveniji postoji interes za pridruživanje pa se nadamo da bi, uključi li se Slovenija, i Hrvatska mogla pristati, kaže Anita Mitić, direktorica srbijanskog ogranka Inicijative mladih za ljudska prava.

Programi razmjene
Regionalni ured, rekosmo, utemeljen je prema njemačko-francuskom modelu. Sličan ured Francuska i Njemačka osnovale su prije četrdesetak godina, kako bi zbližavali mlade ljude u ovim zemljama. Njihov cilj bio je suočavanje s prošlošću, kad su dvije zemlje figurirale kao ratni neprijatelji. Vlade Francuske i Njemačke žele biti sigurne da se to neprijateljstvo više nikad neće ponoviti. Regionalni ured Inicijative mladih za ljudska prava radit će na istom cilju.

- Naš zadatak je povezivanje i upoznavanje mladih ljudi iz zemalja regije. Ured će omogućiti povezivanje na najrazličitijim razinama, od osnovnih i srednjih škola do fakulteta, a sve u cilju pomirenja i izgradnje novih regionalnih onosa, naročito među mladima. Službeno će biti oformljen na sastanku u Parizu, u srpnju ove godine, a s radom će započeti u siječnju iduće godine, kaže Anita Mitić.

Na pitanje vjeruje li da je stvorena atmosfera u kojoj će mladi ljudi bez opterećenja i predrasuda gledati na svoje vršnjake iz susjednih zemalja, naša sugovornica odgovara: »Ne, naravno da nije«.

- Mladi ljudi u Srbiji naprosto se nemaju na koga ugledati pa reći: u redu, sad ćemo otputovati u Prištinu i sami vidjeti što se tamo događa. Više je mladih ljudi iz Srbije bilo u Americi, nego što ih je bilo u Prištini, iako je Priština na samo par stotina kilometara udaljena odavde, kaže naša sugovornica.

S Anitom Mitić susreli smo se u Beogradu, na jednom od sastanka koji prati osnivanje Regionalnog ureda Inicijative mladih za ljudska prava. Bilo je to lijepo iskustvo, svjedočiti prijateljstvu mladih iz Srbije, BiH, Kosova, Albanije... Običnim danom podrazumijeva se da se mladi ljudi iz ovih zemalja međusobno ne podnose, jer su ih tako učili roditelji i poratna propaganda. Također, bilo je zanimljivo iskustvo čuti dojmove mladih iz Srbije, koji su u okviru dosadašnjih programa razmjene posjetili Vukovar, Srebrenicu i kosovska poprišta zločina iz prošlog rata.

- Ako ne uspijemo izgraditi generacije koje će granice prelaziti spremnije nego što ih je prelazila moja generacija, onda za nas nema budućnosti. Ostat ćemo zarobljeni svatko u svojim predrasudama, kaže naša 25-ogodišnja sugovornica, dodajući da se mladi ljudi danas nisu spremni suočiti s ružnim stvarima za koje su odgovorne njihove države. Inicijativa mladih za ljudska prava dosad je radila s petnaest tisuća mladih ljudi. Putem programa razmjene oni su putovali u države koje su u njihovim zemljama do jučer smatrane neprijateljskim.

Razgovori s obiteljima žrtava
Jasmina Lazović, jedna od aktivistica Inicijative, govorila nam je o svom iskustvu suočavanja sa događajima iz devedesetih. Prije nego se angažirala u Inicijativi, o tome nije znala gotovo ništa.
- Kao studentica četvrte godine Fakulteta političkih nauka ja sam vjerovala da su u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu Srbi bili jedine žrtve, da protiv nas postoji globalna zavjera. A onda otkriješ da je 40 tisuća vojnika bilo angažirano u opsadi Vukovara. Tek 2006. godine shvatila sam sam da se na samo sat i pol vožnje od mog grada, koliko ima do Srebrenice, dogodio genocid, najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Bila sam studentica četvrte godine i nisam imala pojma o tome. Nitko mi ništa nije rekao, kaže ona. Također, sugovornica nam je govorila o putovanjima mladih ljudi iz Srbije u Vukovar i Srebrenicu. Programi Inicijative mladih za ljudska prava podrazumijevaju i razgovore mladih ljudi sa obiteljima žrtava. U pitanju su, kaže Lazović, naročita iskustva.

- Kad razgovaramo s obiteljima žrtava i osobama koje su bile zatočenici u logoru, rađa se empatija. Svaki put mi je žao sudionika naših programa u onom trenutku kad krenu kući. Doživjeli su nešto veliko, saznali nešto o čemu im nitko nikad nije pričao i imaju potrebu to podijeliti s okolinom, jer nekako te je sramota što nitko u tvom okruženju nije pričao o onome što je tvoja vojska i policija negdje uradila. Međutim, onog trenutka kad počneš o tome pričati u svom okruženju, u obitelji ili u školi, najčešće nemaš nikakvu podršku, kaže Jasmina Lazović.

Govoreći o radikalizaciji mladih ljudi u Srbiji, ona spominje niz desničarskih organizacija, »jako često podržavanih od strane Srpske pravoslavne crkve«.

- Kad god nešto radimo, pojave se i oni. Na dan pada Vukovara, stajali smo na glavnom beogradskom trgu sa Ženama u crnom i držale transparente, pokušavajući ukazati na zločin koji e dogodio u Vukovaru. S druge strane stajala je grupa koja se naziva Zavjetnici. Donijeli su transparent na kojem je ćiriličnim slovima pisalo: Vukovar nikad neće biti - Vukovar (latiničnim slovima). Najviše me obeshrabruje činjenica da u sredinama gdje nije bilo nikakvih političkih tenzija, uzet ću kao primjer Užice, postoji veli broj mladih ljudi koji pripadaju desničarskim organizacijama. Cijelu tu omladinsku populaciju u našem društvu podijelila bih na jedan mali broj nas koji smo ljudskopravaši i razumijemo zašto je regionalna suradnja važna, zatim je tu mali broj vrlo glasnih i vrlo često nasilnih desničara, koji su prisutni svuda. Devedeset posto preostalih čine apatični mladi ljudi, koje ništa ne interesira i koje na svoju stranu pokušavamo pridobiti i mi i desničari, kaže Jasmina Lazović.

Otkrivanje generacije
Govoreći o potrebi institucije kao što je Regionalni ured Inicijative mladih, ova aktivistkinja ističe da »mladi kroz svoje osobno iskustvo moraju vidjeti da Albanci i Hrvati nemaju rogove, da se možemo jako lijepo ispričati, družiti se pa čak i razgovarati o teškim temama i možda naći zajednički jezik«.

- Ured je svakako dobrodošao korak naprijed prema tom cilju, ali bojim se u kakvom političkom okruženju će on biti osnovan. Uzor je francusko-njemački ured, ali dvije vlade su se o tome dogovorile i rekle: stavljamo točku i stvaramo drugačije osnove suradnje. Mi osnivamo Regionalni ured, a oni koji ga osnivaju - premijeri država u regiji - jako često u dnevno-političke svrhe koriste jezik mržnje prema susjedima. Oni će podržati osnivanje Ureda, ali kakav narativ o susjedima će dati - za to strahujem, kaže sugovornica. Na koncu zaključuje da bez Hrvatske regionalni ured za Inicijativu mladih neće imati pravu poantu. Nije joj, kaže, nikakva novost da Hrvatska ne želi surađivati na regionalnoj osnovi, ali cijela priča o suradnji, kaže, »nije potpuna ako Hrvatska, a donekle i Slovenija, nisu u ovoj priči«.

- Imajući u vidu što se devedesetih događalo na ovim prostorima; imajući u vidu što se događa svako malo u Vukovaru, kakve stavove imaju mladi u Osijeku i kakve ispade znaju imati mediji u Zagrebu, potpuno je jasno da rad s mladima u regiji bez Hrvatske nema nikakve poante, zaključuje Lazović.

O potrebi suradnje putem Regionalnog ureda razgovarali smo i s Natašom Kandić, direktoricom Fonda za humanitarno pravo, koja se godinama bavi problematikom suočavanja s prošlošću. Žena koju desničari u Srbiji etiketiraju kao izdajnicu prvog reda kaže da ne doživljava tragičnim što su mladi ljudi ravnodušni prema prošlosti.

- Ima mladih koji su potpuno ravnodušni i to su mladi ljudi koji putuju, otkrivaju susjedne zemlje, otkrivaju svoju generaciju i to je normalizacija koja je vrlo dobra. Ne možemo reći da je loše što ne razgovaraju o prošlosti. Ne može se to niti očekivati. Velika je stvar da otkrivaju jedni druge. Ako se sjetimo Njemačke '68 godine, to je bio prvi put kad su mlade generacije počele pitati svoje roditelje što su radili za vrijeme rata. Doći će i kod nas to vrijeme, vrlo sam sigurna da će doći vrijeme kad će se postaviti takva pitanja. Sloboda kretanja ublažava ekstremizam, koji mladi u velikoj mjeri nose iz obitelji, kaže Kandić.

Ceh plaćaju mladi
Govoreći o odbijanju Hrvatske da sudjeluje u ovoj inicijativi, Nataša Kandić napominje da joj je poznata politika prema kojoj je na institucionalnoj razini neprihvatljivo sve što je regionalno.

- Regionalno je u Hrvatskoj dobilo neprijateljsko značenje. Sad je u modi reći Hrvatska i susjedi. Meni se čini da to nije tako loše. U svakom slučaju - točno je: Hrvatska i susjedi, Srbija i susjedi, Bosna i Hercegovina i susjedi... U Hrvatskoj je kod velikog dijela populacije prevladala ideja da Hrvatska nema ništa sa Zapadnim Balkanom, da nema ništa s svojom prošlošću, s komunizmom i Jugoslavijom, zaključuje Kandić. Ideja koja zagovara »zabranu sjećanja« izišla je iz laboratorija politika koje razdvajaju, a ne spajaju, koje plaše ljude avetima prošlosti da bi nositelji tih politika mogli dobro živjeti.

U slučaju osnivanja Regionalnog ureda Inicijative mladih, ceh takve politike plaćaju mladi ljudi. Njima je politika namijenila predrasude i mržnju, kao zalog budućih nesporazuma i zalog budućih političkih platformi, koje će političke poene skupljati na preziru i mržnji prema prvim susjedima. Francuzi i Nijemci prije četrdesetak godina shvatili su da to nije pravi put. Možda za četrdesetak godina isto shvate i hrvatski političari.

Mržnja iz neznanja
Anitu Mitić, direktoricu srbijanskog ogranka Inicijative mladih za ljudska prava, pitali smo kako mladi ljudi iz Srbije reagiraju kad vide Vukovar, Prištinu ili Srebrenicu i čuju što se tamo događalo.
- Prije svega, iznenađeni su. Kad shvate što se tamo dogodilo dožive svojevrsni šok. U Srbiji ih o tome nitko ne uči. Ja imam 25 godina i kroz svoje obrazovanje nikad nisam imala priliku u školi učiti što se dogodilo na tim mjestima. U srpskom društvu prevladavaju desničarske tendencije, a stavovi mladih ljudi, tako govore sva istraživanja, konzervativniji su od stavova koje imaju njihovi roditelji. Mladi u Srbiji odrastaju gledajući i slušajući svoje roditelje kako pričaju o ratu, a s druge strane nikad nisu dobili priliku upoznati svoje susjede. Njihova mržnja dolazi iz neznanja. Malo koji je mladi čovjek u Srbiji imao priliku otići u Zagreb, Sarajevo, Prištinu. Čitav život oni uče da je to nešto loše, da su tamo loši ljudi, odgovara direktorica srbijanskog ogranka Inicijative mladih za ljudska prava.

novilist.hr