Lagumdžijin ''Emir – taj stari Nemir'' kako Suljagića zaštititi od Lipovače

Umalo mi oči iskapale nisu sve dok nisam naštrebao, nabubao, napamet naučio „principe i prednosti demokratskog centralizma", unutarnji mehanizam na kojem se temeljila komunistička diktatura.

Čitao sam, morao, šta ću, lijepe misli Vladimira Bakarića, upijao opservacije Edvarda Kardelja, Veljka Vlahovića..., potrošio stotine sati čitajući knjigu „Četiri stotine pitanja za Todu Kurtovića", autora prof.dr. Nenada Kecmanovića, mojeg tadašnjeg profesora. I mislim da sam (provjeriti pod „Moji univerziteti", autor Maksim Gorki) korektno i bez ikakvih intervencija sa strane dobio prolaznu ocjenu na ispitu.

Da su me profesori rešetali, rešetali su me, ali nisam se dao zbuniti; proniknuo sam, dokučio sam suštinu demokratskog centralizma. Zbilja sam briljirao, barem u tom konkretnom slučaju.

O demokratskom centralizmu, razrađenoj, razigranoj, uhodanoj tehnici discipliniranja komunističke partijske infrastrukture sve sam znao, a ponešto i danas znam, nisam ništa bitnoga, vjerujem, zaboravio. Sve što sam zaboravio, vjerujem, ima u knjigama komunističkih otpadnika, Šaćira Filandre, recimo.

Da ne zamaram i prekomjerno ne iscrpljujem čitatelje ideološkim atavizmima iz komunističkog mezozoika, demokratski centralizam je značio sljedeće: odluke koje, u Karađorđevu, na Brijunima, Dedinju, u Bugojnu... demokratski dogovori Josip Broz Tito sa najbližim suradnicima ima da budu provedene, poštovane, kapilarno implementirane do najnižih nivoa vlasti,

Dakle, do baznih partijskih ćelija, republika, pokrajina, općina, mjesnih zajednica, pa čak i do porodice koja je odvajkada bila i o(p)stala osnovna ćelija društva kako su je definirali Karl Marx i njegov najbliži suradnik (naibu Marx) Friedrich Engels. Sve gluposti i poneku pametnu stvar komunistička je vlast (po)činila u skladu sa internom „demokratskocentralističkom" procedurom, čvrsto i neizmjenjivo reguliranom u komunističkoj Svetoj knjizi - Statutu Saveza komunista Jugoslavije.

Mali dioničari, nasljednici tog rigidnog ali, treba priznati, zafrkanog i efikasnog, striktno kontroliranog sustava bili su i posljednji članovi Politbiroa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Pravni nasljednik upokojenog Saveza komunista Socijalističke Republike BiH je Socijaldemokratska partija BiH, koja je, formalno, odlučila raščistiti sa negativnostima, odnosno „naslijeđenim ideološkim bremenom"..., ali ne i sa materijalnim naslijeđem, nekretninama i sličnim efemerijama; program, ideje napustili, ali nekretninama svaka čast, u njih ne dirajte, privilegije ne propitujte, niti provjeravajte.

Aktualna, navodna Platforma Socijaldemokratske partije BiH oko koje su se okupile mahom beznadežne stranke (sa izuzetkom Stranke demokratske akcije koja se u posljednji čas uhvatila za krhku slamčicu spasa) ima ogroman, nepremostiv problem: nijedna stranka koja je ugrađena u taj nezamislivi konglomerat vlasti ne samo što nema idejnu homogenost i političku kompaktnost nego ne posjeduje unutarnje mehanizme da ih provede u konkretnu praksu.

Ima li SDP BiH ikakvu konzistentnu, „demokratskocentralistički" isprofiliranu ideju, o, recimo, vjerskoj nastavi u školama; prvi je problem u tome da pobjednička stranka SDP, ako drži do svoje vjerodostojnosti, jasno i glasno kaže: „Nas ne zanima hoće li se vjeronauka ocjenjivati u školama, naš je program da vjeronauku istjeramo iz škola, da se umjesto vjeronauke kao neobavezan predmet uvede kibernetika, statistika...". Doviđenja, allahimanet i prijatno. Kome se sviđa-sviđa, kome se ne dopada-ne dopada.

Političke stranke postoje zato da artikuliraju, uvaže, poštuju i provedu „ u djelo" volju birača i da vjerodostojno garantiraju da će ta volja biti ispunjena/realizirana. Kako je, dakle, moguće da jedna stranka koja je polučila respektabilan izborni rezultat, Socijaldemokratska partija BiH, ima dvostruko, pa čak i trostruko političko duplo dno?

Ne mogu, odnosno nije prirodno, nije moralno i nije pristojno istovremeno, u istoj stranci biti Emir Suljagić (kada se bude pričalo o osobnosti ministra a ne o principima, radosno ću se uključiti) kantonalni ministar obrazovanja, nauke kojem prijete nacionalistički potkoženi bezobraznici (Mustafa ef. Cerić; kazneno djelo u Kaznenom zakonu podstrekač u djelu) i Hamdija Lipovača koji najprije dadne, kao načelnik Bihaća, dvjesto-tristo tisuća maraka za rezidenciju reisa Mustafe Cerića pa usput još „zakiti" sa sto tisuća maraka nekakvog muftiju ljubljansko-mariborskog u Sloveniji.

Nisam se udubio dubinski u statutarnu doktrinu SDP-a BiH, no bojim se da to nisu učinili ni čelni ljudi SDP-a.

Oko koje se važne, suštinske stvari očitovao SDP BiH nakon što je u listopadu prošle godine ukapirao da su pobijedili na izborima sa pišljivih 17 posto glasova na državnoj razini? Jesu li ijednu pametnu, relevantnu riječ izgovorili u vezi sa Dodikovim referendumom; jesu li se odredili prema medijskom upadu u državni obavještajno-sigurnosni poredak?

Ma kakvi! Je li ta integrirajuća bh. stranka sa sjedištem u Sarajevu prstom mrnula da pomogne Ivici Osimu, Dušku Bajeviću, Sergeju Barbarezu, Faruku Hadžibegiću... u normalizaciji nogometno- fudbalskih belaja: jok, važnije su oni poslove imali - nametnuti nedefiniranu bulumentu sa Bakirom Hadžiomerovićem na čelu u Upravu FK Sarajeva.

Ono što su prioriteti SDP-ovske elite, nisu, nažalost, važna pitanja za građane koji su ih birali. Postavio je Lagumdžija nekog svog poslušnika za direktora „Elektroprivrede BiH", je li to dobro kadrovsko rješenje, je li platformaška vlast uspješna, racionalna, demokratski prohodna, provjerit ću uskoro: kada mi stigne račun za struju.

Denokratski centralizam, pisalo je to u nekoj hrestomatiji koju sam morao čitati, ima smisla ako je demokratski...

Piše: Senad Avdić I Slobodna Bosna