Intervju s gospodinom Miroslavom Ćurićem

Negdje tamo početkom svibnja u istom kontekstu, dakle kao članicu Hrvatskih zvona, intervjuirali smo Vašu kćer Martinu. Kako to da ste se oboje uključili u rad Hrvatskih zvona? Tko je koga nagovarao, ona Vas ili Vi nju?

Iako često bude obrnuto, moram priznati da je njeno uključivanje u Udrugu Hrvatska zvona, njeno oduševljenje ljudima koje je upoznala u Zagrebu, uvelike utjecalo na mene.

Unatoč tome što sam društveno vrlo angažiran gotovo 30 godina kroz sport, kulturu i obrazovanje, odolijevao sam iskušenjima političkog djelovanja pa tako nikada nisam bio član neke stranke. Dugogodišnji sam sportski djelatnik, bivši nogometaš (neki kažu da čak nisam bio ni loš), trenutni predsjednik KUD-a „Kamešnica" iz mog Podhuma, dugogodišnji dopredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Livnu, prvi predsjednik skupštine Asocijacije ravnatelja srednjih škola u BiH, član predsjedništva Udruge ravnatelja srednjih škola u BiH koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, sudionik reformskih procesa u BiH od 2000. do 2010. godine. Sve ovo, uz redovite obveze na radnom mjestu, iziskivalo je puno truda, volje i odricanja pa stoga o političkom angažmanu nisam ni razmišljao.

Njezine motive za aktiviranje unutar Hrvatskih zvona imali smo priliku čitati, koji su Vaši? Što je bilo prijelomno u odluci oko ovog Vašeg angažmana?

Ono što je prvenstveno utjecalo na moje aktiviranje u Udruzi Hrvatska zvona je brojno članstvo mladih ljudi koji se ne boje izazova, koji žele promjene, a spremni su ih svjedočiti osobnim primjerom. Čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje su načela koja promoviraju Hrvatska zvona, a ja ih pokušavam svakodnevno živjeti.
Uvažavanje drugog i drugačijeg, poštivanje svakog pojedinca, neopterećenost mladih ljudi, njihova energija, obrazovni i poduzetnički potencijali također su utjecali na moje uključivanje u Hrvatska zvona.

Ravnatelj ste jedne srednje škole u Livnu. Radite s mladima i sigurno primjećujete što ih najviše muči u njihovom sazrijevanju, zbog čega imaju najviše upitnika iznad glave... Možete li s nama to podijeliti?

Ovih dana navršava se punih 25 godina od mog dolaska na mjesto ravnatelja Srednje ekonomske škole u Livnu i gotovo 30 godina rada u odgoju i obrazovanju. Svoj radni vijek, ali i društveni angažman proveo sam s mladim ljudima. Kroz ovo vrijeme kroz Srednju ekonomsku školu prošlo je oko 4000 učenika, među kojima danas, hvala Bogu, imamo doktora znanosti, inženjera, svećenika, liječnika, profesora, ... ali i puno vrijednih i dobrih djelatnika. Iako mi stariji često imamo primjedbe na njihovo ponašanje i često iskazujemo svoje nepovjerenje u njih i njihove potencijale, uvjeren sam da su mladi ljudi najbolji dio našega društva.

S obzirom na Vaš radni staž i životnu zrelost, sigurno ste bili i još uvijek ste svjedoci promjenama u gradu u kojem živite? Što biste izdvojili kao pozitivne promjene, a što kao one koje su se negativno odrazile na život zajednice kojoj pripadate?
Kada se osvrnem na proteklih tridesetak godina, kao dragovoljac Domovinskog rata i kao ratni zapovjednik na dijelu livanjske bojišnice, ne mogu ne prisjetiti se tih teških, krvavih, ali i ponosnih dana. Tu odlučnost, ponos i jedinstvo, daj Bože da ponovno ostvarimo. Istinski livanjski branitelji, znani i neznani momci s prvih crta bojišnice, nažalost su zaboravljeni, bolesni, razočarani, nezaposleni i prepušteni sami sebi.
Na njihova radna mjesta došli su neki drugi, nečiji rođaci, prijatelji, stranački istomišljenici i kolege pa čak i ratni dezerteri. Branitelji su poput svojih očeva morali kruha tražiti po europskim, najčešće njemačkim bauštelama. Da bi se krug zatvorio, istim putem moraju i djeca branitelja - nakon završavanja fakulteta, nedobivanja čak ni pripravničkog staža, odlaze i oni. Posljedice su katastrofalna demografska situacija, sve praznije škole, tjeskoba i beznađe.

Na svu sreću, ima i pozitivnih primjera u vidu poduzetničkih projekata mladih gospodarstvenika iz Hrvatske i dijaspore, koji su prepoznali ljudske i tehnološke potencijale, ali i nužnost opstanka mladih ljudi na ovim prostorima.
Vjerujem da će takvih inicijativa biti sve više.

Koji bi bio Vaš savjet jednoj mladoj osobi koja realno i racionalno promišlja o društvu u kojem živimo i koja je svjedok negativnih društvenih pojava, nepotizmu i korupciji koji nas okružuju?

Teško je u ovome trenutku nešto sugerirati, kao ljudi moramo vjerovati da će se nešto promijeniti na bolje. Iskreno vjerujem da su upravo mladi nositelji tih pozitivnih promjena. Otići, znači predati se bez borbe. Otići, znači zauvijek napustiti pradjedovska ognjišta na koja su se vraćali naši očevi, jer su ih na njima čekale obitelji. Tko će nas čekati kada odemo?!

Samo je jedno sigurno, najljepše i najbolje mjesto za život je rodni kraj. Da bi nam bilo bolje svi se moramo više potruditi. I žrtvovati.

Što biste htjeli postići svojim angažmanom kroz Udrugu Hrvatska zvona?

Volio bih kada bi prostor HBŽ - a postao mjesto dobrog življenja za sve, prostor gdje će mladi ostvariti svoje potencijale, prostor zadovoljnih i sretnih obitelji i radosnog dječjeg smijeha.

Ostati ili otići, vječna je dilema koju imaju mladi ljudi iz naših krajeva. Imali su je i branitelji početkom agresije na naše prostore. Svoja razmišljanja, nadanja i osjećaje opisao sam u jednoj pjesmi nastaloj u Domovinskom ratu.

Hladno proljetno jutro puno magle
Pogled mi traži Kupreška vrata.
Svuda vidim samo krš i goli kamen
Bože, kako je pusta ova zemlja Hrvata.
Pogledam na drugu stranu,
dinarski prsten čuva naše polje
pitoma sela poljem razasuta,
kao da čekaju i tiho mole.
I opet se pitam, po tisuću puta,
zašto smo ovdje, kad bi nam
drugdje bilo puno bolje,
i dok razum traži
neko opravdanje, srce tuče jače
mimo moje volje.

(Cincar , proljeće '92.)

Hrvatska zvona