Hrvatska se nalazi pred sudbonosnim promjenama

Tijekom taksiranja zrakoplova moj strah se povećao kad sam kroz prozor ugledao vojne zrakoplove JNA na kojima su se isticale velike crvene zvijezde, koje, kako je sam javno i s ponosom istaknuo, Ivo Josipović i danas obožava, a protiv koje smo se mi hrvatski politički emigranti i iseljenici u Australiji, i diljem svijeta, beskompromisno borili. Za nas je to bio simbol komunističke diktature i crvena krpa izazova. Kao slijepi i naivan hrvatski idealist, nisam bio potpuno svjestan da zapravo dolazim u Hrvatsku u kojoj će neojugoslaveni, neokomunisti i Udba vladati i dva desetljeća nakon formalnog raspada Jugoslavije te da je tada bilo puno razloga za daleko jači strah od onog koji sam u tom trenutku osjećao. Dolazio sam u Hrvatsku kao deklarirani protivnik Titove komunističke i velikosrpske Jugoslavije i predsjednik HSS u Australiji koja je, za razliku od svjetskog emigrantskog vodstva te stranke, beskompromisno zagovarala rušenje Jugoslavije i stvaranje samostalne hrvatske države.

Ruši se mrska Jugoslavija

U našem mjesečnom glasilu «Hrvatska sloboda», pet godina prije propasti Jugoslavije pisao sam uvodne članke s naslovima: «Ruši se mrska Jugoslavija», «Hrvatska je rak rana Jugoslavije», «Srbi izazivaju treći svjetski rat», «Poziv na hrvatsku državnu slobodu» itd. Uz sve to bio sam i ravnatelj Hrvatskog informativnog centra u Melbourneu, govornik na brojnim protujogoslavenskim prosvjedima te jedan od glasnogovornika hrvatske zajednice u australskim medijima. Da sam tada znao ono što danas znam, sigurno bih puno dublje razmislio u što se upuštam kad sam se vraćao u Hrvatsku u vrijeme dok je Udba još uvijek bila svemoćna.

Ovaj uvod u moj komentar nije napisan u svrhu vlastite promocije, koja mi nije potrebna. U mirovini sam i narušenog zdravlja. Nakon završenog mandata generalnog konzula u Melbourneu prošle godine mogao sam ostati u Australiji, gdje mi žive djeca i unuci. Kad su čuli da se namjeravam vratiti u Hrvatsku, gdje se politička i gospodarska situacija vidno pogoršavala, mnogi su moji prijatelji izražavali čuđenje. Jednom prigodom i moj unuk, star četiri godine, postavio mi je pitanje: «Dida zašto ti ideš u Hrvatsku?». Svima koji su mi postavljali takvo pitanje odgovor je bio kratak i jednostavan. Kao što sam se 1990. godine, nakon višegodišnjeg zagovaranja stvaranja samostalne hrvatske države, odlučio vratiti u Hrvatsku i staviti se na raspolaganje hrvatskom narodu kad je to bilo najpotrebnije, tako i danas, u svoje starije dane i pred kraj života, osjećao bih se kao licemjer koji nikada nije vjerovao u ono što je javno u političkoj emigraciji zagovarao. Jednostavno, bez obzira na moguće nove žrtve, želim do zadnjeg dana vjerovati u ispravnost moje i naše narodne borbe za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu. Ma što se dogodilo, u Hrvatskoj želim umrijeti i biti pokopan.

Nije to Hrvatska kakva je bila prije smrti predsjednika Tuđmana

Iako sam iz diplomacije, od 1998. godine pozorno pratio što se u Hrvatskoj događa, kratke jednogodišnje posjete Domovini nisu bile dovoljne da uočim duboko negativnu transformaciju hrvatskog društva, na svim područjima, nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Od 2000. godine, tijekom vladavine Mesića, Račana i Sanadera, sustavno je provođena detuđmanizacija i pljačka Hrvatske. S vremenom je javno isticanje domoljubnog ponosa postalo nešto što nije politički korektno, a u modu se se vraćali internacionalizam, ljevičarstvo i apologija Tita i jugoslavenskog komunističkog režima. U školama i na fakultetima odgajane su nove generacije Hrvata koje neće ništa znati o Domovinskom ratu, velikosrpskom genocidu u Vukovaru, pokolju hrvatskog naroda nakon Drugog svjetskog rata, diktatoru Walteru Titi i zločinačkom komunističkom režimu.

Vladajući, od Račana, do Sanadera, Kosorice, Milanovića, Mesića i Josipovića, uz pomoć njima sklonih medija, gotovo da su uspjeli neutralizirati najmoćniju domoljubnu snagu u Hrvatskoj, hrvatske branitelje - koji su najzaslužniji za stvaranje samostalne hrvatske države. Nekoliko tjedana nakon umirovljenja i povratka u Hrvatsku sredinom prošle godine počeo sam s velikom zabrinutosti uočavati da je Hrvatska krenula potpuno krivim smjerom i da se u Hrvatskoj u dogledno vrijeme mora nešto dogoditi što će promijeniti srljanje Hrvatske i hrvatskog naroda u novu katastrofu. Najviše me zabrinuo duboki strah koji je zavladao u hrvatskom društvu, koji su zaveli Milanović i Josipović. Oni stariji mi kažu da tako veliki strah nije postojao ni tijekom zadnjih dvadeset godina komunizma u Hrvatskoj.

Hrvatska se nalazi pred sudbonosnim promjenama

Hrvatska se danas nalazi u jako dubokoj političkoj, gospodarskoj, moralnoj i duhovnoj krizi. Nažalost, toj se krizi ne nazire kraj. Već više od šest godina u Hrvatskoj nema gospodarskog rasta. Nezaposlenost je dosegla gotovo 20%, a među mladima taj je postotak narastao na katastrofalnih 50%. Nema stranih investicija, jer strani vanjski investitori zaobilaze Hrvatsku kao da u Hrvatskoj vlada epidemija ebole. Vanjski dug u zadnje tri godine vrtoglavo raste i Hrvatskoj prijeti da postane dužnički rob. Mladi i obrazovani ljudi masovno se iseljavaju i Hrvatskoj osim gospodarske propasti prijeti i demografska katastrofa - nestanak. Višemilijunsko hrvatsko iseljeništvo već se gotovo pomirilo da ne treba više sanjati o bilo kakvom povratku u Hrvatsku.

Prema službenim podacima Europske komisije, Hrvatska je danas najsiromašnija zemlja u Europskoj uniji. Sve je više djece koja su gladna, a naglo raste i broj odraslih osoba svih dobi koje su prisiljene prositi na ulici i kopati po kantama za smeće. Istovremeno, Hrvatska je među prvih pet najkorumpiranijih zemalja u EU. U emisiji «Glas čovjeka» koju na HTV-u vodi Branimir Bilić, poznati sociolog i hrvatski branitelj Renato Matić je ranije ove godine izjavio da je korupcija u Hrvatskoj pustila duboko korijene u sve pore hrvatskog društva i da je postala način života. Matić je također rekao da je Hrvatska «u rukama mafije tj. interesnih skupina koje se neprijateljski ponašaju prema građanima i narodu». Matić je dodao kako ne vidi načina da se to zastrašujuće stanje promijeni. Naime, mafija u Hrvatskoj, uglavnom neojugoslaveni, neokomunisti, tehnomenadžeri, koji su prevarili i Franju Tuđmana, već su se upisali 1/1 na sve važnije resurse i poduzeća u Hrvatskoj.Ispravnost Matićevog zaključka potvrđuju i brojna hapšenja visokih lokalnih dužnosnika i poslovnih ljudi, što je zapravo kap u moru. Usuđujem se reći kako u Hrvatskoj ne bi niti jedna općina, grad, županija, javno poduzeće, državna tijela ili ministarstvo prošlo nepristranu reviziju uglednih stranih revizorskih tvrtki. Hrvatska također potvrđuje tezu mnogih svjetskih politologa i analitičara da u siromašnim i korumpiranim zemljama nije moguće izgraditi uspješnu demokraciju.

Napetosti u hrvatskom društvu rastu

Stopostotni ratni vojni invalidi prosvjeduju već više od mjesec dana ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu. Predsjednik Vlade Zoran Milanović ih potpuno ignorira, kao što zatvara oči pred svime što se u Hrvatskoj događa. Ponaša se kao posada i putnici na Titaniku prije nego što će taj «nepotopljivi» brod potonuti. Uz prosvjede branitelja svaki dan smo svjedoci propadanja novih poduzeća, gubitaka radnih mjesta i manjih ili većih javnih prosvjeda sindikata i radnika. Na djelu je i pokušaj da se kroz probleme u nogometu stvari ozbiljan sukob između sjeverne i južne Hrvatske. Iako još nema masovnih prosvjeda, zbog tradicionalne hrvatske šutnje i straha za gubitak ne samo vlastitog radnog mjesta, nego i radnog mjesta djece itd., u Hrvatskoj se već i u zraku osjeća napetost. Držim da je ovdje potrebno reći kako u nama Hrvatima prevladava genetski strah od svake vlasti, jer stoljećima nismo imali svoju državu, a sve strane vlasti su se prema nama ponašale despotski. No, taj strah neće vječno trajati. Zastupnik Gradske skupštine Grada Zagreba Vladimir Ferdelji ovih je dana izjavio «da će socijalne napetosti u društvu u jednom trenutku puknuti, a onda će probleme rješavati ulica»

Pozivajući se na moje životno, profesionalno i dugogodišnje diplomatsko iskustvo, te na akademsku slobodu mišljenja, usuđujem se izraziti duboku zabrinutost i strah da je u Hrvatskoj već na djelu puzajuća diktatura koja bi na kraju, ako se svi na vrijeme ne osvijestimo, mogla dovesti i do građanskog rata. Takav scenarij bio bi za Hrvatsku i hrvatski narod daleko opasniji i tragičniji nego što je bila velikosrpska agresija 1991. godine.

Trenutni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i njegov socijalistički partner u Vladi Zoran Milanović, bez obzira na priče o njihovom međusobnom sukobu, neće biti spremni tako lako predati vlast koja ima za cilj demontirati samostalnu hrvatsku državu i ono što od Hrvatske ostane pripojiti «regionu». Istina Vojislav Šešelj je, ali samo kratkoročno, odgodio taj plan i njegovu provedbu za razdoblje nakon što, i ako, Ivo Josipović dobije drugi mandat kao predsjednik Republike Hrvatske.

Treba upozoriti Europski parlament

Zatvaranje četvorice mladih aktivista u Splitu samo zato što su javno iskazali njihovo političko mišljenje o Ivi Josipoviću i pozivanje na razgovor čelnice u PNUSKOK udruge «U ime obitelji» dr. Željke Markić i drugih članova te građanske inicijative zato što su upozorili na ozbiljnu mogućnost krađe i prijevare na dolazećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima upućuje na što je sve spremna sadašnja vladajuća garnitura u Hrvatskoj poduzeti da zadrži vlast. To je znak za sveopću uzbunu i oslobađanje od straha. Ivo Josipović i Zoran Milanović mogli bi pokušat i uvesti određeni oblik diktature tj. izvanrednog stanja. Svi oporbeni predsjednički kandidati, sve domoljubne oporbene stranke, sve domoljubne braniteljske udruge, Crkva u Hrvata, sve domoljubne nevladine udruge i cijeli hrvatski narod u Domovini i iseljeništvu trebaju demokratskim putem snažno upozoriti neojugoslavene i neokomuniste u Hrvatskoj da hrvatski narod nije tek tako spreman izgubiti svoju državnu samostalnost koju je izborio u krvavom obrambenom ratu 1991. godine nakon devesto godina brojnih stranih okupacija Hrvatske. Možda je već došao i trenutak da hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, Andrej Plenković, Ruža Tomašić i drugi upozore europsku i svjetsku javnost da Hrvatska klizi prema dikaturi, a možda i unutarnjem oružanom sukobu?

Hoćemo li imati «krvavi Božić»?

Nitko u Hrvatskoj, pa ni glavne oporbene i domoljubne stranke u Hrvatskoj nisu osjetile tu opasnost kao što ju osjećaju hrvatski branitelji, koji se smrzavaju i ponovnu umiru za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda po velikoj hladnoći pod šatorima u Savskoj ulici. Branitelji danas ne traže samo zaštitu njihovih krvlju plaćenih prava, nego su spremni ponovno braniti i Hrvatsku od hrvatskih neojugoslavena i neokomunista. Na takav nepoželjan, ali možda i jedini mogući scenarij, ukoliko sadašnja vlast nastavi s uvođenjem puzajuće dikature, upozorio je u Saboru jedan od vođa hrvatskih branitelja Ilija Vučemilović u petak 5. studenoga tijekom sastanka članova saborskog Odbora za ratne veterane i predstavnika branitelja. Vučemilović je bez okolišanja vladajućima poslao slijedeću poruku: «Nemamo pravo odustati od naših zahtjeva. Imali smo krvavi Uskrs, ne daj Bog, nitko ne želi, krvavi Božić».

Jedini način da se spriječi takav zastrašujući razvoj događaja u Hrvatskoj je da hrvatski narod i birači u Domovini i iseljeništvu već u prvom krugu predsjedničkih izbora 28. prosinca iskažu veliko nepovjerenje Ivi Josipovću i izaberu s više od 50% glasova domoljubnu predsjednicu ili predsjednika.

Zbog realno mogućeg scenarija o građanskom ratu u Hrvatskoj, jer se, kako kažu, povijest često ponavlja, danas živim u daleko većem strahu za budućnost Hrvatske nego kad sam se 13. travnja 1990. godine spuštao u Zagrebačku zračnu luku s pogledom na vojne zrakoplove JNA s velikim crvenim zvijezdama.
mr.sc. Antun Babić
bivši savjetnik predsjednika Tuđmana
bivši generalni konzul RH u Melbourneu