Filipović: Lagumdžija i Tihić ne vide dalje od nosa i srljaju u opasne avanture!

koji se ni u devetoj deceniji života ne libi boriti s vjetrenjačama naše užasne stvarnosti i građanima govoriti istinu koju bi morali znati.

U njegovom prepoznatljivom stilu, bez uvijanja i zadrški, Filipović za Dnevni avaz govori o užasnoj političko-društvenoj krizi u koju je zapala naša država.

Antibosanski potezi

Profesore Filipoviću, možete li prokomentirati aktualnu krizu u našoj državi, a posebno u kontekstu poteza probosanskih političkih snaga? Nekako se čini da ta metoda traženja "rješenja" kroz politiku Zlatka Lagumdžije i Sulejmana Tihića, naprosto, samo generira probleme u zemlji.

- U ocjeni stanja u zemlji valja imati na umu da ni Lagumdžija ni Tihić nisu proizveli sadašnje stanje, nego da je ono nastalo katastrofalnim rezultatima posljednjih izbora. Izbori su dali legitimaciju onima koji nisu smjeli dobiti pravo upravljanja zemljom, jer su u toku petnaestogodišnjeg perioda, u kojem su na ovaj ili onaj način bili na vlasti, dokazali da nisu u stanju donijeti ovoj zemlji nikakav napredak. Cijeli period njihove vladavine je praćen urušavanjem svih oblika i razina našeg života.

Osim toga, iste stranke, koje su bile dominantne u bosanskim institucijama u vrijeme agresije na BiH, ne samo u sučeljavanju s agresijom nego i nakon nje, pokazale su da nisu dorasle nositi se s problemima koje je proizveo način kako je izvršena tranzicija političke vlasti u BiH.

Koje su posljedice činjenice da takve stranke nastavljaju voditi zemlju?

- To znači da se propadanje na svim poljima života nastavlja, a promjena smjera kretanja našeg društva je osujećena. SDA dvadeset godina manipulirala muslimanima i BiH, dok je nije svela na ostatke ostataka nekadašnje države i lišila Bošnjake i zemlje i vlasti u vlastitoj državi. SDP je i u vrijeme Vlade Alijanse i u posljednjih pet godina stvarala pometnju, naročito uzurpirajući pravo Hrvata da sami izaberu sebi predstavnika u Predsjedništvu države.

Ako nije bila formalna prepreka da Bošnjaci Hrvatima izaberu Komšića za predstavnika, postojali su svi drugi i to mnogo važniji razlozi da se to ne dogodi, kao što su politički i moralni razlozi, i iznad svega razlog očuvanja principa na kojima počiva BiH, a to je da se svaki narod u njoj osjeća kao gospodar vlastite sudbine i sudbine cijele zemlje i to prije svega tako da sam izabire svoje predstavnike u organima vlasti. Što se tiče pitanja o metodi traženja rješenja, može se reći da tu nema nikakve metode, tj. da je jedini metod težnja da se po svaku cijenu formira vlast u kojoj će glavnu riječ voditi dvije navedene stranke i njihovi lideri.

No, da li oni praktično legitimiziraju argumente retrogradne hrvatske politike i njihovog nastojanja da se vrate na Tuđmanov put secesionizma, kojem se i danas sudi u Haškom tribunalu, ali i politiku Milorada Dodika? Koliko dvojac Lagumdžija i Tihić vidi ove opasnosti i koliko znaju odgovoriti na njih?

- Ako Hrvati ne mogu birati sami sebi predstavnike i ako se osjećaju majorizirani, onda je normalna njihova težnja da svoja prava štite potpunim odvajanjem na način kako je to već inaugurirano i provedeno za Srbe. To najbolje pokazuje koliko je kratkovida, sebična i nedemokratska politika koju je provodio Zlatko Lagumdžija. Ona upravo legitimira hrvatske težnje da Hrvati dobiju dio bosanskog kolača, da svoja prava na BiH teritorijaliziraju i pođu istim putem kojim već idu neki Srbi, tj. odvajanjem od BiH i priključenjem Srbiji i Hrvatskoj.

Umjesto da se koncipiraju, razvijaju i stimuliraju procesi integracije u BiH, ovako neodgovorni i antibosanski politički potezi vode samo konačnoj destrukciji naše zemlje i države. Ako to i nije ništa novo za SDA, koja je i ranije špekulirala s projektom podjele, to je tragično za SDP, mada ne i neobično, s obzirom na političke, intelektualne i moralne kapacitete onih koji vode tu stranku. Ti ljudi ne vide dalje od nosa i srljaju u opasne avanture. Ne samo Bošnjacima, već i cijeloj BiH i svima nama, jer će greške sadašnje politike svi morati plaćati, nužna je, a ne samo potrebna jedna sasvim nova politika, novi način političkog mišljenja i djelovanja i nova intelektualna i moralna snaga.

Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović ovog tjedna je bio u posjetu BiH. Kako komentirate poteze službenog Zagreba u pogledu Hrvata u BiH i što, prema Vama, donosi nedavna Zajednička izjava Josipovića i premijerke Jadranke Kosor?

- Hrvatska politika prema BiH nije se bitno promijenila od Tuđmanovih vremena. Izmijenjena je retorika, ali bitni aspekti te politike su isti. Razlika je u tome što nema više otvorene i arogantne Tuđmanove antimuslimanske i antibosanske retorike, ali su ostali ciljevi za koje se on (Tuđman, op. a.) zalagao. I dalje se podržava odvajanje bosanskih Hrvata od BiH i tretira ih se kao hrvatsku dijasporu, čime im se u biti oduzima pravo konstitutivnosti, koje je, paradoksalno, glavni adut miješanja Hrvatske u naše unutarnje stvari.

Negira se agresija hrvatske vojske na BiH, krije provedba integracije policije, vojske i gospodarstva, kao i političkog sistema takozvane Herceg-Bosne u Hrvatsku. Isto tako, produžava se nenormalno stanje da bosanski Hrvati imaju dvostruki ustavnopravni subjektivitet. Dakle, to je lažna politika i čija retorika skriva istinu, prije svega zbog europske i svjetske javnosti.

Propuštene odluke

Dobro, ali šta, recimo, BiH i Bošnjacima može donijeti politika "Istočne i Zapadne Njemačke" koju je inaugurirao Lagumdžija?

- Nikakve sličnosti nema u njemačkom i našem slučaju. To je glupost! Integracija Istočne Njemačke došla je kao plod pada komunizma. Tko bi i što bi trebalo pasti pa da se izvrši integracija BiH? Jedini uvjet za tako nešto bi bio pad s vlasti nacionalističkih partija, ali i onih koje su sve vrijeme služile tom programu na temelju činjenice da su bile na vlasti ili da kao opozicija nisu znale formulirati pravu alternativu, niti imaju autoritet za njeno vođenje. To je samo prazna igra riječima.

Slažete li se s ocjenama da SDP pravi povijesnu grešku koalicijom sa SDA i što, uostalom, ta koalicija može donijeti BiH i Bošnjacima, koji su je uglavnom i podržali?

- SDP i SDA su uvijek bili u koaliciji. U vrijeme rata ta koalicija je bila logična, ali nakon rata nije. Međutim, povijest Alijanse i kasniji politički razvoj pokazao je da SDP svojim političkim kapacitetom nije nesposobna voditi državu u demokratiju i zbog toga je primorana tražiti partnere. Koga će ona tražiti nego sličnog sebi, to jest onu stranku s kojom ima zajednička dva bitna načela. Prvo, neodoljivu težnju za vlašću i, drugo, spremnost na svaki kompromis koji im nosi vlast i privilegije.

U europskoj povijesti je socijaldemokratija samo jedno vrijeme u Austriji pokazala sposobnost obavljati vlast u skladu s radničkim interesima, ali je tada imala velike lidere Karla Kautskog, Ota i Bruna Bauera, Karla Renera i njihove kolege. Međutim, u svim drugim slučajevima je ona uvijek bježala od odgovornosti za vlast. Nije smjela da vodi proradničku politiku, a zbog svog biračkog tijela nije smjela uvoditi autoritarnu vlast i redovno je gubila vlast. Izuzetak Švedske nije pravilo. U toj situaciji ona je uvijek i radije odustajala od vlasti ili paktirala s konzervativcima, kojima je prepuštala da donose bitne odluke.

Navršilo se 15 godina od Daytonskog sporazuma. Njegova povijesna uloga ponovo je aktualizirana na skupu koji je organizirao bivši američki predsjednik Bill Clinton. Kako s ove distance Vi gledate na značaj tog mirovnog sporazuma?

- Dayton je samo jedan u nizu međunarodnih ugovora koji su nas Bošnjake doveli u situaciju da pod moranjem i uz velike žrtve doživljavamo transformacije koje su praćene nasiljima nad nama. Dayton nije samo jedan ugovor, nego je jedna dalekosežna, ali po efektima negativna intervencija u naš život i povijest. Da je to tako, ne mora se dokazivati. Dovoljno je citirati bivšeg predsjednika SAD Billa Clintona koji je u govoru prilikom otvaranja nedavnog simpozija o Daytonu, na koji nisu bili pozvani ni potpisnici, a kamoli stvarni znalci koji nešto stvarno o tom događaju znaju, rekao da "SAD nisu više mogle trpjeti rat u BiH"!

Već ta formulacija je bitno iskrivljavanje povijesti, jer se tu, a to su dobro znali i Amerikanci, samo tehnički radilo o ratu, jer je to bila brutalna agresija jedne dobro naoružane armije na potpuno goloruk i razoružan narod, uz otvoreno počinjeni genocid nad Bošnjacima. Tretirati to ratom je krivotvorenje povijesti koji je nužan onima koji znaju da je Dayton nasilje kojim je izjednačena žrtva agresije s agresorom i da je Dayton legitimirao osvajačku politiku srpskog nacionalizma. Mislim da je to i bio razlog da se tamo pozovu jedan Josipović, kojem Dayton daje pravo da se miješa u našu unutarnju politiku i ustavnopravno stanje, ali i Bakir Izetbegović, jer se tu radi o čovjeku koji nema potrebno znanje i autoritet da zastupa bošnjački narod, povijesnu istinu o Daytonu i povijesne interese svog naroda i države. Dakle, igra s nama se nastavlja, a mi nemamo, jer imamo politiku kakvu imamo, odgovora na nju.

Bakir Izetbegović je zabluda onih koji ga guraju u vrh

Kako komentirate poteze Bakira Izetbegovića nakon dolaska u Predsjedništvo BiH?

- Bakir Izetbegović je samozabluda, zabluda onih koji ga guraju u vrh i može biti čak i potajna težnja jednog beskrajno samoljubivog čovjeka da se on izloži pogreškama koje će ga politički delegitimirati. On je već počeo da pravi greške i nitko ga u njegovoj stranci ne opominje, te je solucija da mu je namještena cijela igra oko izbora u Predsjedništvo BiH vrlo vjerovjtna. Naravno da je to velika šteta za bošnjačku politiku. Ali koga to brine.

Ćosić je uvijek imao veze s tajnim službama

Jedan ste od rijetkih bošnjačkih intelektualaca koji je nedvosmisleno osudio kandidaturu Dobrice Ćosića za Nobelovu nagradu za književnost. U čemu vidite opasnost tog pokušaja da jednim priznanjem opere lice ideologa zla?

- On je otac današnjeg srpskog nacionalizma koji se pokazao mnogo agresivniji, opasniji, bezobzirniji i s više zločinačkog naboja nego što je to ikada bio slučaj u posljednja dva stoljeća. Tko to ne vidi, ne zna ništa o našoj povijesti. Druga stvar, koju neki namudreni intelektualčići ne mogu vidjeti, jest činjenica da je kod Srba nacionalizam iznicao, u pravilu, u onim pokretima koji su započinjali kao lijevi. Od Nikole Pašića do Dobrice Ćosića. To to ne zna, također, ne zna ništa o srpskoj povijestii, ali neka onda čita ono što je o tome napisano. Što se mene tiče, ja sam Ćosića poznavao osobno i imao kontakte s njim i znam, takoreći, iz dana u dan kako je narastao njegov nacionalizam i kakve je forme imao, kao što sam znao i to da je on uvijek bio u veoma dobrim odnosima sa srpskim političarima i posebno tajnim službama koje su u srpskoj povijesti i politici igrale daleko veću ulogu nego u povijesti i politici bilo kojeg drugog naroda na našim prostorima.

Ivan Lovrenović je prikriveni zastupnik hrvatskog nacionalizma

Kako gledate na aktualna prepucavanja u vezi sa Hrvatskim nacionalnim vijećem (HNV) i potezima Ivana Lovrenovića?

- Sa Ivanom Lovrenovićem je najgore to što je on odavno pročitana knjiga i što svatko tko je pratio ono što on piše i pogotovo što radi i organizira morao doći do zaključka da je njegova mimikrija u Bosanca odavno već prestala ikoga zavaravati, te da se tu radi o jednom najobičnijem zastupniku hrvatskog nacionalizma. Daleko bi nas odvelo da to argumentiramo, a može biti da se uskoro i na to odlučimo. Međutim, ono što je taj, navodni, pisac napisao o Stipi Mesiću je najordinarniji i najneinteligentniji pokušaj rehabilitacije Tuđmanove antibosanske politike. Mesić je i kao ličnost i po političkim idejama bio i ostao jedini autentični antipod Tuđmanu i to mnogima smeta. A Tuđman je, sa stajališta povijesti BiH, ratni zločinac koji, eto, nije bio procesuiran, mada je i sam znao da je to nužna posljedica njegovih postupaka tijekom rata, te je zdušno trijebio svjedoke svog djelovanja.