FOTO  BIOGRAFIJA ZORANA MILANOVIĆA Kolege ga pamte kao elokventnog i inteligentnog dečka

Kandidaturom za mjesto predsjednika Republike Hrvatske Zoran Milanović odlučio se vratiti u političko sedlo. Ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora s najviše osvojenih glasova bio je znak da je na dobrom putu povratka u visoku politiku. Zoran Milanović rođen je 1966. u Zagrebu.

Njegovi su preci podrijetlom iz Rame, ali su se u 18. stoljeću doselili isprva u okolicu Livna, a potom u Glavice pokraj Sinja. Ante, djed Zorana Milanovića, bio je poznati partizan i komunist, a otac Stipe u vrijeme komunizma bio je moćan partijski dužnosnik. Iako je bio pravovjeran komunist, Stipe Milanović nije u vrijeme Jugoslavije mogao dobiti visoke dužnosti na razini republike zato što je bio dobar s Mikom Tripalom i prijatelj s braćom Veselica. Stipe Milanović devedesetih se učlanio u HDZ i u nekim tekstovima branio dr. Franju Tuđmana od napada iz oporbe i sindikata. Baka Marija Matasić odnijela je Zorana Milanovića bez znanja njegovih roditelja na krštenje u crkvu sv. Petra i Pavla. Krsno mu je ime Marijan.

Obitelj Stipe Milanovića, Zoranova oca, do 1970. živjela je na Knežiji, nakon čega su dobili novi stan i preselili se u Nalješkovićevu ulicu 39 na Trnju. Gina (Đurđica) Milanović, majka Zorana Milanovića, bila je nastavnica engleskog i njemačkog jezika, a otac Stipe ekonomist. Zoran je odrastao u četvrti u kojoj su živjeli brojni oficiri JNA, komunistički dužnosnici i društveni radnici. Kao dječak vrlo je rano dobio nadimak Basta, koji ga je pratio sve do fakulteta.

Politika ga je uvijek zanimala

Politika ga je uvijek zanimala Osnovnu školu upisao je 1973., a osmi razred završio 1981. Bio je odličan učenik, ali temperamentan. Kad je izabran za predsjednika razreda, potukao se s jednim dječakom. “Odličan početak, Milanoviću”, ironično mu je dobacila nastavnica. Milanović se u svojem kvartu često tukao s ostalim dječacima i “markirao” s nastave. Dobro je igrao nogomet i košarku, a bavio se i boksom. Srednju školu upisao je 1981., i to u Centru za upravu i pravosuđe (CUP). Kolege iz srednje škole sjećaju ga se kao elokventnog i inteligentnog dečka koji nije štrebao i koji se izjašnjavao kao ljevičar.

U to vrijeme Milanović je, poput ostalih iz svoje generacije, slušao glazbu tzv. novog vala – Azru, Idole, Električni orgazam... Izlazio je uglavnom u Zebru (Kulušić), kultni zagrebački klub. Pravni fakultet upisao je 1985., potom je otišao u JNA na odsluženje vojnog roka. Nastavu na fakultetu počeo je pohađati početkom akademske godine 1986.U travnju 1990. Milanović je, zajedno s kolegom Sinišom Petrovićem te kolegicama Tamarom Čapetom i Dubravkom Bojić, postigao velik uspjeh na natjecanju iz međunarodnog prava u Den Haagu i zaslužio Rektorovu nagradu. Početkom 1990-ih nije se odlučio za SDP niti je ušao u neku od lijevih stranaka, iako ga je politika uvijek zanimala.

Godina 1991. za Milanovića je bila važna zato što je upoznao Sanju Musić, djevojku hercegovačko-dalmatinskih korijena, koja će mu poslije postati supruga. Nakon studija dobio je mjesto pripravnika na Trgovačkom sudu u Zagrebu. No s obzirom na to da je Ministarstvo vanjskih poslova tražilo mlađe ljude, stručnjake koji znaju jezike, Siniša Petrović preporučio je Ivanu Šimonoviću baš Milanovića. Tako je 1993. dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Godine 1994., kao pripadnik OESS-a, otišao je u Nagorni Karabah u Azerbajdžanu, gdje se zadržao mjesec i pol. Dvije godine poslije, 1996., imenovan je savjetnikom u hrvatskoj misiji pri NATO-u i EU u Bruxellesu, gdje je radio četiri godine. Za tu poziciju Tuđmanu ga je preporučio Zlatko Canjuga. Misiju je vodio Janko Vranyczany-Dobrinović, koji je bio zadovoljan Milanovićem.

Dok je bio u misiji, Milanović je završio poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava, a njegova supruga Sanja magistrirala je na frankofonskom sveučilištu Universite Libre de Bruxelles. Milanovići su u Bruxellesu dobili i prvoga sina Jakova. Krajem 1999. vratili su se u Zagreb, a Milanović je postao član SDP-a. Nakon što je SDP izgubio izbore 2003., Milanović je odlučio napustiti MVP i prihvatiti poziv Ivice Račana da se angažira u radu stranke. Do 2006. obavljao je razne periferne dužnosti, a onda se dogodio preokret. Račan je Milanovića 2006. imenovao za koordinatora medijskih aktivnosti (medijske strategije i analize) u proširenom uredu odnosa s javnošću SDP-a. No brzo je maknut s toga mjesta.

Kad je Račan u travnju 2007. zbog bolesti podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a, uslijedila otvorena utrka za njegova nasljednika. Odluka Glavnog odbora da se održi izvanredna izborna konvencija SDP-a bila je dobra vijest za Milanovića, koji je objavio kandidaturu. Imao je podršku Račanova sina Ivana. No pobjedu mu je osigurao Igor Dragovan, koji poznaje tehnologiju unutarstranačkih izbora. Udvostručio je broj delegata za izbornu konvenciju i Milanović je pobijedio. Nakon pobjede u utrci za mjesto prvog čovjeka SDP-a, Milanović je ušao u izbornu utrku 2007. Kampanja je bila oštra i prljava, a Sanader je dominirao političkom scenom. Međutim, Milanović se nametnuo. Unatoč jakom SDP-u, HDZ je bio jači. SDP se tijekom kampanje dao “upecati” na HDZ-ove udice. Otvaranje tema o Crkvi i dijaspori na glup način koštalo je SDP izbora.

Pomagao Hrvatima u BiH

Nakon što je izgubio izbore, ipak je učvrstio svoj položaj unutar stranke te se zbližio s Ivom Josipovićem, “crvenim odvjetnikom”, koji je bio SDP-ov kandidat za predsjednika Republike. Milanović je nakon parlamentarnih izbora 2011. imenovan predsjednikom Vlade Republike Hrvatske. Na dužnosti premijera bio je od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016. Kao premijer ostat će upamćen po zalaganju za prava Hrvata u BiH.

Pomogao je Hrvatima u BiH ne samo preko projekata koje je financirao Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske nego i politički. Posjetio je u veljači 2014. Mostar kako bi spriječio da se provokacije i planovi bošnjačkih nacionalista pretvore u međunacionalni sukob. No Milanovićev mandat ostat će upamćen i po tome što je kolokvijalno zvanim zakonom lex Perković htio spriječiti izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivših dužnosnika jugoslavenske tajne službe, u Njemačku zbog sumnje u upletenost u ubojstvo hrvatskog ekonomista, političkog disidenta i emigranta Stjepana Đurekovića. Hrvatska je vlada zbog tog zakona ušla u politički sukob s Njemačkom i – izgubila. Milanovićeva najava privatizacije ili monetizacije autocesta i najava uvođenja “autsorsinga”, plaćanje vanjske usluge u zdravstvu i slično, nije naišla na dobar odjek u javnosti. Tijekom mandata imao je još pogrešaka. Imenovanje Željka Jovanovića za ministra znanosti, obrazovanja i sporta jedna je od njih. Jovanović se na priglup način svađao s hrvatskom javnošću, nametao stvari u odgoju i obrazovanju koje su suprotne hrvatskoj tradiciji…

Dobra Milanovićeva odluka bila je odustajanje od arbitraže sa Slovenijom o razgraničenju jer su Slovenci “kontaminirali” arbitražni proces. Usto, Milanović je pokazao da hrvatska ljevica ne mora biti protunacionalna i da monopol nad hrvatstvom ne moraju imati samo desne stranke. Kao predsjednik Vlade pomogao je obrani generala Gotovine i Markača u svakom pogledu. Povukao se s mjesta predsjednika SDP-a u studenom 2016. kada ga je naslijedio Davor Bernardić. Nakon ostavke osnovao je savjetničku tvrtku EuroAlba Advisory. Prvi ozbiljan posao dobio je 2017. od albanskog premijera Edija Rame. Te godine imenovan je i predsjednikom Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.