Bio je optužen za terorizam, diverzije i – miniranje katedrale!

Trebalo je puno snage smoći i nakon 26 godina ponovno kročiti u zatvorsku ćeliju koja mu je oduzela šest najboljih godina života, bez obitelji, ljudskog dostojanstva, prava, slobode. Zbog optužbe za navodni terorizam, diverzije, neprijateljsko djelovanje protiv bivše države, čak i za pokušaj miniranja katedrale, osuđen je na 14 godina zatvora. Odrobijao je šest, a 1990. amnestirao ga je predsjednik Tuđman. Ivo Tubanović (67) iz Selaca Đakovačkih jedan je od posljednjih političkih zatvorenika koji je robijao u zloglasnom zatvoru Stara Gradiška, jednom od simbola uzništva u vrijeme bivše države, njezinih olovnih vremena.
Nagovorili ga prijatelji
Otkako je RH samostalna, polagao je vijence kod spomen-ploče na tom, danas zapuštenom, zatvorskom kompleksu, no nikada u tih 26 godina u ćeliji nije bio. Odjel 4., soba 32... Prihvatio je nagovor prijatelja i kročio u nju ovih dana, kada je Hrvatsko društvo sprskih konclogora Bjelovarsko-bilogorske županije organiziralo susret logoraša i političkih zatvorenika u zatvoru. Nekada ozloglašeni simbol represije bivšeg režima danas je sablasna, zapuštena ruševina, no Ivu je bolno podsjetila na kolovoz 1984., kada ga je odvela osječka Udba. Njega, kuma Antu Davidovića i još neke Selčane. Bio je na godišnjem odmoru u Selcima, iz kojih je trbuhom za kruhom otišao 1972. u Stuttgart, gdje se brzo snašao, zaposlio kao vozač autobusa te potom povukao i obitelj. No s "urlauba" 1984. nije se vratio. Uhićenje, Udbini ljudi, Osijek, istraga, premlaćivanje, maltretiranje obitelji... Strašenje smrtnim kaznama... I sada, 26 godina poslije, kakve li simbolike, bio je u Stuttgartu i, kaže, uvjerio se kako ljudi ondje, a tako i naši, dobro žive, kao u raju, a nakon povratka iz Njemačke posjetio je Staru Gradišku. U sobi broj 32 zatekao je stare željezne krevete na kat.
- U toj uskoj sobi bilo nas je 40. Bio je tu i limeni ormar s kiblom, pa su se svi otimali za krevet do prozora, da se bar malo riješe smrada - prisjeća se Tubanović. Prolazi pustim hodnicima s velikim prozorima na kojima je bravarija koju su izrađivali zatvorenici. U podnožju prozora - metalne pepljare.
- I to smo mi zatvorenici izrađivali. I pušili u svoj toj neizvjesnosti i muci na hodniku - sjeća se Ivo. Kaže, Gradiška je imala zatvorsku industrijsku zonu. - Izrađivali smo stolariju, imali metalsku proizvodnju, radili bravariju... A plaća - nekoliko kutija cigareta, mlijeko... - živa su sjećanja Ive Tubanovića. Kaže, robijao je kada je u njoj zatvorenik bio i Đuro Perica.
Ubili mu kuma, ženu psihički slomili
- Nas političkih zatvorenika bilo je manje, većina je tu bila zbog kriminala - dodaje Ivo i prolazi razrušenim dijelovima kompleksa. Kada bi ovi danas utihnuli zidovi znali pričati... Dok prolazi sablasnim zatvorskim sobama, hodnicima..., prisjeća se najgorih trenutaka.
- Bio je to dan kada mi je umro kum Anto Davidović, šesti dan od hapšenja. Udba je tvrdila da se ubio sam komadom stakla, koji si je zabio u srce, a obitelj i svi mi nikada u to nismo povjerovali, nego da je ubijen. Obitelj se sudski borila za pravdu, no rečeno joj je da je nastupila zastara. Teški trenuci bili su i kada su moju ženu 1986. odveli u Popovaču, psihički ju slomili, a oporavila se od toga nikada nije. Stalno su joj slali razne emisare da ju slome. Djeca su bila malena, u jednom trenutku i bez oca i bez majke, pa su trebala tuđu pomoć. O djeci su se brinuli moji stari roditelji - govori o mučnoj prošlosti Tubanović dok prolazi pustim ćelijama i hodnicima. - Bila su teška vremena za mene i obitelj, no u tim trenucima očuvala me baš pomisao na nju, trebalo je živjeti za nju. Održao me kršćanski odgoj, borba protiv nepravde, pomisao da će djeca danas-sutra živjeti u samostalnoj hrvatskoj državi - emotivan je Ivo. U zatvoru je dočekao i Dan državnosti 1990. Sada, kada je ponovno kročio u bivšu ćeliju, kaže kako je i tada kao i sada bio u dva različita svijeta - tada u nekomunističkoj Njemačkoj i jugoslavenskom komunističkom paklu.
- Tako je bilo i ovih dana - u dva tjedna bio sam u Njemačkoj, punoj sretnih ljudi i prilika za posao, i u Hrvatskoj, koja je sada samostalna, ali treba naći posla mladima da ostanu, da ne idu u tuđinu. Danas imamo svoju državu, no učinimo da bude što bolja, da nam najrazvijenije zemlje, poput Njemačke, u tome budu uzor. To je moja poruka nakon obilaska zatvorske ćelije - kaže danas slobodan čovjek Ivo Tubanović.
GDJE JE TA BOMBA?
Ivo Tubanović kaže kako su on i njegova grupa, uz ostalo, optuženi te, 1984., godine i za miniranje đakovačke katedrale. "Treba pitati Udbu gdje je bomba sve ovo vrijeme, mi za nju ne znamo, kao ni to gdje je", kaže Ivo. Optuženi su i za letke Nove Hrvatske u Jankovcima

PRIJETILI MU ZA UNIVERZIJADU
U vrijeme Univerzijade, 1987. godine, u Zagrebu osječka Udba dolazila mi je i prijetila da ću, dogodi li se nešto na Univerzijadi, biti kriv i platiti za to. Danas ti isti i drugi udbaši uživaju veća prava nego hrvatski branitelji i politički zatvorenici, ogorčen je Ivo.

glas-slavonije.hr