DOBITNICA REKTOROVE NAGRADE ANA DRAGOZET Postoje iznimne stvari zbog kojih znam da idem pravim putem

S prosjekom 5.0 na Filozofskom fakultetu, s četiri autorske predstave, s nagradama koje nismo uspjeli prebrojati...iza svega stoji Ana Dragozet. Veliku ljubav prema onome što čini lako je prepoznati u njoj. Među profesorima je poznata kao Vitezica iz Viteza. Najveću inspiraciju, smisao i bijeg pronalazi u umjetnosti. Kaže: ,,Samo uz umjetnost, sve opet ima smisla i boje.''

Za početak jednostavno pitanje: Kako stižete sve ovo?

Još u djetinjstvu sam stekla radne navike koje sam sve do sad njegovala. Zbog takvih navika uspijevam puno toga uskladiti, a da mi, u biti, nije naporno. Naprotiv, uživam u obvezama i rado im se posvećujem.

Što za Vas znači Rektorova nagrada?

Mogla bih kazati da je ona kruna dosadašnjeg rada. To je nagrada koja se ne dobiva preko noći, u tome je, kazala bih, njezina posebnost. Godine truda, rada i ulaganja u znanje i izvrsnost rezultirali su jednim takvim priznanjem, na koje ne mogu ne biti ponosna. Ovo je početak svega onoga što tek dolazi.

Osim izvrsnosti na fakultetu, već dugi niz godina glumite. Možete li nam kazati nešto više o tom dijelu Vaše ličnosti?

Doista gluma i jest postala dio mene. Na daskama sam rasla, učila, plakala, smijala se i provodila kvalitetno vrijeme koje ne bih mijenjala. Odrastajući na daskama naučila sam svijet vani promatrati na sasvim novi, poseban način. Naučila sam slušati, gledati i osjećati. Naučila sam cijeniti kazalište, ali i umjetnost. Naučila sam bezgranično voljeti ono što u meni budi najljepše osjećaje.

Napisali ste i režirali kazališne tekstove od kojih neki broje preko 40 izvođenja i mnogobrojne nagrade. Kako se to odvijalo?

Pisanje je odavno moja velika ljubav i način na koji osjećam svijet. Kada sam imala 15 godina napisala sam prvu predstavu Lude sedamdesete. Ona danas ima više od 40 izvođenja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i nekoliko nagrada za najbolji autorski tekst. Drugu predstavu koju sam napisala i režirala doživjela je svoju praizvedbu mjesec dana poslije Ludih sedamdesetih. Tako je sve počelo. Još uvijek pišem, iako ne više kazališne predstave. Ali, vjerujem da ću jednom, ponovno, osjetiti potrebu da i njih pišem.

U Mostaru ste, također, režirali predstavu, možete li nam reći nešto više o njezinom nastanku?

Da, i u Mostaru sam željela djelovati , ostaviti trag. Ovog puta mi je bilo bitno tek ono koliko ću drugima dati. Pa sam zbog toga uključila kolegice i kolege koji su prvi put stali na daske, koji su dolazili na probe, učili, napredovali iz probe u probu, i koji su, u konačnici, osjetili sreću i želju da rade još. Oba izvođenja predstave su bila humanitarnog karaktera, pa je cijela priča bila zaokružena tim višim ciljem koji nas je sve vodio da dajemo još i više. U tome je bila posebnost. Zbog takvih, iznimnih stvari znam da idem pravim putem.

Teško je pitati Vas o svim područjima u kojima djelujete, pa možete li sami izdvojiti neka značajnija?

Od prošle akademske godine djelujem na funkciji koordinatorice za kulturu na Sveučilištu. Na taj način pokušavam obogatiti kulturni život na Sveučilištu i približiti ga svim kolegicama i kolegama. Kultura je iznimno važna , ona je naš identitet i trebamo joj više davati, kako bismo dobili. Trenutno glumim u predstavi Kraljevo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Proces nastanka te predstave je divno razdoblje iz kojega sam naučila puno.

Koji su Vaši sljedeći planovi?

Plan je nastaviti raditi i djelovati, mijenjati kocke za otvorene prozore. Plan je da ostanem sretna i okružena divnim ljudima kojima sam okružena. Sve oko mene je sreća, ljubav i poziv na rast. Živimo živote kakve sami stvaramo, a ja ne mogu i ne želim ikada dopustiti da bilo kakav oblik negativne energije ruši moj mali svijet kojemu se vjerno predajem i kojega stvaram. Ne postoji nemoguće kad dovoljno želimo, a ako je ono što želimo protkano iskrenim emocijama i plemenitim namjerama onda se i cijeli svemir pokori pred našim željama.