BJELOPOLJSKI ŽUPNIK Križ je sredstvo prelaza iz smrti u život, iz tuge u blaženstvo

Župnik župe Presvetoga srca Isusova Potoci, don Josip Galić obratio se vjernicima na Veliki petak i pozvao ih da uzmu križ svoje svakodnevice, križ odgovornost, jer u živote ulaze strahovite oluje koje nismo kadri prevladati jer bez križa nemamo ni sidro.

„U starom vijeku Perzijanci, Seleukidi, Kartažani i Rimljani često su svoje osuđenike razapinjali. Kaznu razapinjanja ukinuo je u Rimu 337. godine car Konstantin u znak poštovanja prema Isusu. Nakon toga razapinjanje se činilo gotovo samo u nekršćanskim zemljama, od kojih je najpoznatiji Japan u doba Tokugawinog šogunata. Danas se jedino očuvalo u kaznenom zakonodavstvu Irana.

U središtu Velikoga petka stoji križ, strašno mučilo starih vremena, sramota nad sramotama, prokletstvo u koje upada osuđenik. Kako veli himan Velike subote: "O križu blagoslovljeni, svem svijetu ti si ufanje! Ti, nekoć drvo sramotno, a sada vrata nebeska!" Prije Krista i nakon Krista mnogi su završili na križu, ali ni jedno razapinjanje nije donijelo spas čovječanstvu osim Kristova! Materijalni križ kao sredstvo muke odavno je u normalnim zakonodavstvima izvan uporabe, ali ostaje onaj križ naše svakodnevice koji iziskuje mnoštvo odgovora. Upravo tim sredstvom sramote Isus nam ide ususret, preokreće stvar u našu korist. Križ postaje sredstvo nasljedovanja zato Isus i veli: "Ako želi tko biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom." Očito da je križ sredstvo, nipošto cilj, sredstvo po kojemu se ostvaruje i uspješan zemaljski život. Toliko puta spominjemo da bez muke nema uspjeha. Tako je križ sredstvo prelaza - most iz smrti u život, iz tuge u blaženstvo - Goru preobraženja i u radost uskrsnoga jutra. Gledajući fizički, križ je više od ukrasa na našemu vratu ili zidu crkve i naših domova. On je smjerokaz uvijek aktualan, vertikalna greda pokazuje na Boga, ona horizontalna na kojima su bile raspete Isusove ruke jesu smjerokaz ka bližnjima.

Pred križem nužno započinje proces izmirenja sa životom. Izmirenja? Upravo tako! Mi smo u ratnom stanju sa životom jer je u njemu toliko toga što nismo planirali. Ruše se naši snovi u susretu s krutom životnom stvarnošću, pa nam život najviše prođe u mislima na rijetko ostvarene životne trenutke i sa snovima za onim što bi moglo doći. Živjeti život konstantnoga "jalova" iščekivanja rađa strašne frustracije. Sam život, koji je dar, mora biti prihvaćen kao avantura kroz nepoznato i neprohodno u kojem se uvijek iznova, da bi hodali ka cilju, korak po korak krči put. Unatoč razočaranju zbog bolesti, besposlice - ugrožene životne egzistencije, ovakvim ili onakvim licem, suprugom, mužem, djetetom... Moramo unatoč svemu navedenom udijeliti svome životu poljubac i istoga trena sve postaje drugačije. Ne dati poljubac životu znači upadati u teže križeve. Noseći križ on postaje lakši za razliku od onoga kojega vučeš, ovaj drugi zapinje o zemlju i tako postaje teži. Naš poziv na božansko učinio bi nas oholim bez križa. Zato križ na tom putu postaje protuteža, uteg. "Da bi se kotač pravilno okretao u krugu, ne samo da mora biti posve okrugao nego mu os mora stajati točno u sredini. Kršćanin da bi živio kršćanski, nije dovoljno da je kršten nego mora imati Krista-križ u centru svoga života." (J. Loew)

Ako ne uzmemo križ svoje svakodnevice, križ odgovornost, u naš život ulaze strahovite oluje koje nismo kadri prevladati jer bez križa nemamo ni sidro.

Jedna prelijepa priča "Zaboravljeni križ" nam veli: U posljednje vrijeme ocu su poslovi išli loše, počeo je kockati. Kod kuće se stalno svađao s mamom. Zato se njihov dječak najradije skitao. I djed je bio zle volje. Stalno je pio i ubrzo je umro, kao da je slutio sramotu koja se nadvila nad cijelu obitelj. Na kraju su zbog dugova morali prodati kuću. Majka je trpala posljednje stvari u veliku kutiju, a baka ju je gledala šutke, oslonjena o dovratnik. Izvana se čuo zvuk automobilske sirene, znak da je tata nervozan. - Idem, no, idem! - mama je promrmljala sebi u bradu. Zatim je podigla glavu i odlučno rekla: - Neću se osvrnuti! - i odmah se potom osvrnula. Bio je to posljednji pogled na izgubljeni dom. Dvije su žene imale pune oči suza. Baka je još jednom duboko uzdahnula. Teška se koraka odvojila od kuhinje u kojoj je provela gotovo cijeli svoj život. Mališan odjednom spazi križ koji je nezapažen ostao visjeti na zidu pa poviče: - Bako, zaboravili smo Bogeka! - Jesmo, dijete - odgovori tužno starica. - Da nismo zaboravili Bogeka, sad se ne bismo morali seliti!

Bogekov recept životnoga ostvarenja jest križ, ne zaboravi onu toliko ponavljanju: "Preko križa do spasenja", "Per aspera ad astra", preko trnja do zvijezda“, napisao je u obraćanju vjernicima bjelopoljski župnik, don Josip Galić.