Ustaše se curice u zoru

Kada joj otvorimo vratašca i pustimo je da lagano odleprša, ona se u svoje ishodište treba vratiti čista obraza i nepolomljenih krila.

Nobelovac Ivo Andrić, poput mladog franjevačkog misnika, savjetuje:

"Na svaku svoju riječ stanite svom težinom tijela i provjerite njenu nosivost. S njom isperite usta kao što dobar vinar ispituje vino. Ako vaša riječ izdrži ove provjere, otvorite usta i pustite je. Pustite je neka obavi svoju misiju. Neka nekome pokaže ljubav, nekome prijezir. Neka nekome posluži kao savjet".

Iza nas su sveta Andrićeva vremena. Živimo u eri interneta, društvenih mreža i govorne razuzdanosti u kojoj riječ lako postaje uvreda, kleveta i sredstvo političke borbe. Za razliku od nobelovca Ive Andrića, glasoviti srpski pisac Dobrica Ćosić piše i misli drukčije:

"Mi lažemo iz samilosti; lažemo iz stida da sakrijemo svoju bedu, da obmanimo drugog i utešimo sebe".

Postoje ljudi, među koje i sebe ubrajam, koji neke stvari ne mogu shvatiti i mirne duše reći:

"To je dobro! To je napredak! To su plodovi novog vremena i pune demokracije".

Zašto?

Zato što živimo u zemlji iščašenih daytonskih kukova i ozbiljno poremećenih odnosa.

Zato što živimo u obeshrabrujućem ozračju neizvjesnosti u kojem, svatko za svakoga, može reći i napisati što god hoće.

Ako bi me netko upitao postoje li u svijetu ortopedi koji bi (danas) iščašene bh. kukove mogli operirati, centrirati ih i zemlju na stabilne noge osoviti, odgovorio bih - MOŽDA!

Akademika Zdenka Ostojića, ortopeda svjetskog glasa, koji je znanjem i inovacijama zalegao u debele medicinske knjige, pitao sam bi li on to mogao učiniti.

I on mi reče: "Možda!"

Dakle, Bosna i Hercegovina ostaje živjeti na klimavim daytonskim štakama i ortopedskim pomagalima Međunarodnog monetarnog fonda.

Pa dokle?! Dokle?!

U ovoj kolumni, zbog mladih kolega sudaca, tužitelja i odvjetnika, odlučio sam prikazati kako je ovu problematiku regulirao raniji Kazneni zakon i otvoriti raspravu o tomu što je bolje za trusno područje i lako zapaljivu sredinu: kaznena odgovornost ili dekriminalizacija verbalnog delikta.

Neka svatko za sebe nađe odgovor.

Kazneni zakon SR BiH na pravnu snagu stupio je 1. srpnja 1977. godine. Nametnutom voljom visokog predstavnika u BiH, zakon je "arhiviran" 8. srpnja 2003. godine. Na pravnu snagu stupio je novi Kazneni zakon FBiH.

Visoki predstavnik Paddy Ashdown preminuo je 22. prosinca prošle godine. De mortius nihil nisi bene! O mrtvima sve najbolje, kažu drevni Latini.

Ovaj čovjek našu zemlju ničim nije zadužio.

Naprotiv!

Evo kako je to bilo nekada.

Odredbom članka 80. bivšeg Kaznenog zakona propisano je da svatko tko drugog uvrijedi može biti kažnjen novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri mjeseca.

Ako netko za drugog iznosi ili pronosi štogod neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu, mogao je biti kažnjen novčanom kaznom ili vremenskom kaznom zatvora do šest mjeseci.

U slučaju da je kazneno djelo učinjeno preko tiska ili drugih sredstava javnog informiranja ili ako je ono što je izneseno moglo dovesti do teških posljedica, učinitelj je mogao biti kažnjen vremenskom kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine dana.

Uvreda i kleveta bile su sankcionirane kao ozbiljna kaznena djela. Kada nad glavom počinitelja prijeti ovakva kaznena sankcija, sigurno je da će svatko pripaziti na sadržaj izgovorenih ili napisanih riječi i na brzinu svoga pera i jezika.

Odredbom članka 85. propisano je da svatko tko izloži poruzi BiH ili bilo koju drugu republiku, njezina znamenja, grb, himnu i zastavu, njihova najviša tijela i predstavnike, može biti kažnjen vremenskom kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. Zakon je odlučno štitio državu, njezine simbole i njezine istaknute predstavnike.

Posebno rigidno i opasno bilo je kazneno djelo neprijateljske propagande - čl. 133. KZ-a SFRJ.

Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva na obaranje vlasti radničke klase, razbija bratstvo, jedinstvo i samoupravljanje radničke klase, mogao je biti kažnjen vremenskom kaznom zatvora do deset godina. Ista kazna slijedila je svakome tko izaziva rasnu, vjersku, nacionalnu mržnju i netrpeljivost.

Za počinitelje ovih kaznenih djela poredak nije imao milosti. Pretjerivao je u pravnoj kvalifikaciji i kaznenoj politici. Pretjerivao je do besmisla. Za mlade naraštaje, za buduće suce, tužitelje i odvjetnike, evo nekoliko primjera iz minulih vremena.

Evo nekoliko pravosudnih "crnih bisera".

Bivšom državom putovala je karavana s festivalom "Pesma leta". Znameniti hrvatski glazbenik i filozof Vice Vukov inzistirao je da se festival najavljuje na jezicima naroda na čijem se području održava.

U Sloveniji se treba zvati "Pesan poletja", u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori "Pjesma ljeta", na Kosovu "Kenget e bukura", a u Makedoniji "Pesma na letoto".

Uz to, na jednom nastupu pojavio se s tkanicom s nacionalnim bojama crven, bijel i plav. Došao je na žestok udar.

Socijalistički savez radnog naroda Mostar zasjedao je i zabranio najavljeni nastup Vice Vukova.

Učinio je to SSRN Posušje. Posuški koncert premješten je 15-ak kilometara zapadnije. U Imotski.

Iste večeri Posušjem je odjekivala pjesma: "Vice Vukov, naše gore grana, on bi pjev'o, ne sm'je od hajvana".

Uspoređivati predstavnike narodne vlasti s hajvanom nije bio bezazlen krimen.

Desetak godina kasnije, jedne ljetne noći, samo što nije svanuo novi dan, skupina veselih mladića vraćala se iz Međugorja. Na putu prema Širokom Brijegu pjevali su: "USTAŠE se curice u zoru, svaka sjedi na svome prozoru".

Poredak je smatrao da su mladi Širokobriježani na prikriven način slavili ustaše. Bili su izloženi progonu. Vjerojatno i zbog toga što su u "slovima općinskih knjiga" bili upisani kao povremeni pjevači opasnih poskočica.

U jednoj televizijskoj emisiji tada popularni voditelj Milovan Ilić Minimax našalio se riječima:

"Ustado' ja, USTAŠE svi".

"Zamalo u zatvoru ne završih!", pričao je Minimax.

Boravak Josipa Broza u Sjevernoj Koreji (1977.) praćen je s naglašenom pozornošću i znatiželjom. U Pjongjangu priređen mu je nezapamćen doček. Upravo stoga TV Beograd organizirao je izravan prijenos dočeka. Umoran od puta, iza počasnog voda, sa štapom u ruci koračao je Tito.

U zbornici jedne hercegovačke škole neoprezna nastavnica pred kolegama rekla je: "Šta će, đuturum!"

Otvorio se ozbiljan postupak.

"Uvrijedila je najvećeg sina naših naroda i narodnosti - ljubičicu bijelu", grmjelo je.

Nije pomoglo lingvističko tumačenje da zaživjeli turcizam nije uvreda. Pogotovo za čovjeka koji plovi devetim desetljećem života.

Troje mladih srednjoškolaca iz Nevesinja, jedna djevojka i dva mladića, ljetni školski raspust provelo je kod svoje rodbine u Njemačkoj, u Frankfurtu.

Na povratku kući dobili su darove. Nešto odjeće, hlača, majica, tenisica, sunčanih naočala i još poneku sitnicu. Svojima su trebali ponijeti nekoliko letaka na kojima je bila slika kralja Petra i poruka: "Za kralja i otadžbinu!"

Netko je dojavio. Uhićeni su i dovedeni u mostarski Okružni zatvor.

Uz moj ured, za branitelje su angažirani i Dragoljub Ćetković i Strahinja Kastratović, dva velika i poznata odvjetnička imena.

Jedan je bio predsjednik Beogradske, a drugi Srpske odvjetničke komore. Izvanredni branitelji, sjajni oratori! Branili smo zajedno. Obrane su bile usklađene. Nismo se proslavili. Djeca su završila u zatvoru.

"Kakav kralj, kakva otadžbina! Zenica!"

Na vidnom mjestu brda Buturovice, ispod kule hercega Stjepana Kosače, da svatko može vidjeti, ljubuški politički fanatici od debelih željezni šipki velikim slovima ispisali su: TITO.

Jedne ljetne noći ljubuški mladići skinuli su natpis. Nastala je opća zbrka, nevjerica i pometnja.

U potrazi za počiniteljima, opremljena svim i svačim, policija se razmiljela po Makarskoj rivijeri. Po plažama i kupalištima. U ovakvim sudskim procesima obrana je bila puka formalnost. Poredak nije imao milosti.

Događaj s početka odvjetničke karijere duboko se usjekao u moje pamćenje. Jednoga poslijepodneva u ured je došao čovjek poodmakle životne dobi. Starac! Šepao je i teško hodao. Bio je vješt majstor. Zidar. Bio je svjestan da njegova životna lađa plovi kraju. Na mjesnom groblju u Međugorju, na obiteljski spomenik, uklesao je mali i jedva primjetan hrvatski grb. Netko je vidio i dojavio policiji.

Nedugo zatim Andrija-Are Buntić optužen je za počinjenje kaznenog djela neprijateljske propagande jer na uklesanom grbu nije bilo socijalističkih obilježja - zvijezde petokrake. Apsurd zaluđene ideologije!

U stopostotno hrvatskom i katoličkom mjestu, danas najvećem marijanskom svetištu, svijet se "uzbudio" jer se u groblju na obiteljskom spomeniku ukazalo hrvatsko znamenje - grb bez zvijezde petokrake! Još jedan apsurd zaluđene ideologije.

Zbog poodmakle životne dobi, invalidnosti, teškog zdravstvenog stanja i neporočnosti, sud je bio "milostiv".

Starcu Andriji Buntiću izrekao je najmanju zakonom predviđenu kaznu. Godinu dana zatvora!

Godina dana zatvora za svoje znamenje, na svome križu i u svom mjestu.

Tako je to bilo nekada!

Josip Muselimović/Večernji list