Svećenik s konjskom zovnicom

Piše: Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

Bila je 1994. godina. Došli smo se upisati na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Na hodniku je sam stajao jedan mladić. Nije nam prilazio. Nismo ni mi njemu. Nakon kratkoga vremena on se okrene i tada ugledam da o ramenu visi stara hercegovačka vunena, zovemo je narodski „konjska zovnica", koja mu je služila za nošenje knjiga i dokumenata. Odmah sam mu prišao. Pitam ga otkuda njemu ta zovnica? On reče sa svojim znakovitim osmjehom da je Damir i da je Hercegovac. Tada je svojim govorom s istaknutim naglaskom ispričao da želi biti svećenik i da dolazi iz Kanade gdje su mu se roditelji iz Dragićine u Hercegovini odselili. Bio je zaljubljen u Domovinu i s radosti i ponosom, gotovo mitski, pričao o Hercegovini. Eto, takav bijaše naš prvi susret. Don Damir je danas poznat po svojemu radu sa studentima, po svojim javnim nastupima, duhovnim obnovama po župama. Taj mladić s „konjskom zovnicom" progovara o temama koje su „škakljive". Nekada se bojim da neće izdržati dugotrajno hodanje po rubu teološkoga i društvenozauzetoga rada. Naravno da ne želim ovdje analizirati ono što kolega radi. Ne zato što se bojim uputiti kritiku ili iznijeti pohvalu nego zato što i on sam još uvijek sazrijeva i nije dobro otkidati pupoljke sa stabla jer oni poslije nikada neće postati potpuni plodovi. To što radi don Damir je svakako hrabro. Nije lako nositi breme pritiska javnosti. Nije lako biti izložen vjetrometini, a malo je onih koji stavljaju vjetrobrane. Don Damir je uvjeren u ono što govori. To mi se sviđa. To je bitno, premda on stalno, kao i svi mi koji javno nastupamo, trebamo tražiti nove spoznaje i biti otvoreni za nove i drukčije poglede a da pritom ostanemo dosljedni poslanju i nauku Crkve. To je, da budem iskren, i moja potreba. Uz don Damira se vežu predavanja o spolnosti, seksualnosti, ljubavi, teologiji tijela. Zanimljivo je, ili možda nije, kako pojedini snimci na Youtube kanalu gdje govori o seksualnosti imaju na tisuće pogleda, dok oni gdje govori o Bogu i vjeri jedva skupe nekoliko stotina. I to je potvrda za čim čezne javnost. Možda je tomu tako i što drugi svećenici preskaču ovakve teme. Svakako nam trebaju svećenici kao don Damir jer on se hvata u koštac s društvenim temama gdje nije lako podmetati svoja krhka leđa. Lakše je iz tople uredske, župničke ili druge hijerarhijske pozicije čuditi se svijetu zla a sam ne maknuti prstom. Don Damir ima i prednost što je zbog svoga odgoja izvan Domovine oslobođen brojnih predrasuda i obzira. Neka don Damir nastavi svoje zauzeto dijeli i neka u svoju konjsku zovnicu prikuplja mišljenja dobronamjernih kritičara koji mogu izreći i nešto što mu može pomoći da još bolje vrši službu koja mu je povjerena. A to što su ga predstavnici jednoga ministarstva htjeli „preodgajati" samo potvrđuje tezu kako nije zamrla ideologija koja je u ono vrijeme neistomišljenike slala na Goli otok.

Didov televizor  i Vedrana Rudan

U kočerinskome zaseoku Police susrećem starca od 97 godina. Pun je životne svježine, snage i poleta. Vrlo razložno i razborito razgovara. Kaže da se osjeća kao mladić. On je sam priredio sve za pohod fratra njegovoj kući. To su uvijek za njega, kako reče, susreti radosti. U njegovoj sam kući primijetio kako je televizor prekriven bijelim stolnjakom. To mi bijaše neobično i zainteresirao sam se zašto je televizor prekriven. Pitam starca Miju zašto je to učinio? On mi reče kako nije red i da ne priliči da se vidi televizor kada Presveti (Isus) i fratar dolaze u kuću. Televizor, kaže on, „sad pušta svakakve stvari i svaka pogrda i pogan iz njega izlazi. Zato sam ga prekrio da to zlo bar sad ne bude prisutno." Zanimljivo smo nakon toga još razgovarali. Mnogi se danas groze televizijskim programima. Neki ga uspiju isključiti, neki promijene program, neki iščupati kabel iz struje, a evo Mijo ga je uza sve to i prekrio kako bi dobro zaštitio od zla. Naravno, da u televizijskoj ponudi ima i lijepih sadržaja ali, složit ćemo se, uglavnom su to neprilični sadržaji koji pobuđuju niske strasti i promoviraju potrošnju. Izgubila se mjera i stid. Ne čudi sve češća pojava da se televizija sve manje gleda. Svakako dobro je imati prekrivač u blizini jer mogla bi opet Vedrana Rudan, nedavna gošća emisije „Nedjeljom u 2", početi svoje traumatične seanse i pljuvanje po svakome i svemu. Prijatelj mi reče da ga Vedrana podsjeća na stanje u kojemu prije podne mrzi samu sebe, a popodne cijeli svijet. Jedan filozof kaže da, uz brojne podjele, postoje dvije vrste žena: Neke žene ispražnjene čahure od oružja pune cvijećem, a druge barutom. Barut Vedrane Rudan rasprskao se po svim osobama koje je spominjala i po svim događajima kojih se dotaknula. To se sve odvijalo u obiteljskome terminu emitiranja. Njezine pogrdne riječi i ružni izričaj ničim nije bio od voditelja zaustavljen. Emisija je bila čak i ispod Stankovićeve razine. Rudan je stigla i za papu Franju, kako bi ga kao pohvalila, reći da je „otkačen". Ipak, Stanković je na kraju bez istinske namjere, ali tako je ispalo, uspio izustiti: Hajdemo ozbiljno razgovarati. To reče dvije minute prije kraja emisije. To što je ranije sve popljuvala i svakoga otračala bila je kao predstava. Ako je to istina, mora se reći da su glumci bili loši!

Milanović od „bibličara" do psovača

Čuli ste nekoliko puta kako predsjednik Hrvatske vlade Zoran Milanović citira Bibliju. Ima i on na to pravo, samo što treba, kao i svatko od nas, pripaziti da te citate ne zlorabi i rabi u pogrješnim kontekstima. Opasno je Boga uzimati za autoritet a istodobno donositi zakone koji su daleko od Božje volje. No, u međuvremenu, valjda je kod Hrvata pohađao tečaj, Milanović se počeo zaklinjati Bogom. Tako sam, premda rijetko stignem pogledati dnevnik HRT-a, u desetak dana nabrojao pet trenutaka u kojima Milanović pri svojim izjavama uzima Božje ime uzalud. Čudi me kako tada nema onoga zakonski propisanoga medijskog tona „bip"? Da je izgovorio neku prostu riječ koja spominje neke ljudske organe, čuo bi se „bip". Ali kada psuješ i Bogom se kuneš, tada nema zvučne blokade. Preporuka je jasna. Psovati i zaklinjati se možete koliko god hoćete, samo nemojte spominjati stražnjicu i ostale organe u njezinoj blizini!

Božić bez ruku

Prije nekoliko godina u Lüttichu se rodilo dijete bez ruku. Javnost je bila šokirana. Roditelji i liječnici u suzama i bez riječi. Šutnja. Biti bez ruku znači ne imati priliku nikada je drugomu pružiti, ne iskazati ljubav drugima, ne moći obavljati osnovne potrebe. Teško je to stanje. No, danas, to zaključujem slušajući vjerničke jadikovke, ima podosta bez ruku. Tužno je ustvrditi da je prošao još jedan Božić a da je među kršćanima bilo onih koji nisu rođenoj majci, ocu, bratu, sestri, djetetu, pružili ruku. Često je odbijena pružena ruka s druge strane. Lako je kada čovjek nema ruku, ali je teško kada nema srca. Drugomu ne pružiti ruku znači biti teški moralno-duhovni invalid. Ovdje nije pitanje krivice ili razine povrijeđenosti. Ovdje je riječ o milosrđu i praštanju bez obzira tko je kriv. Ako svatko od nas, barem oni koji se ispovijedaju, s radosti vidi svećenikovu ispruženu ruku pri odrješenju od grijeha, zar tu ruku nismo dužni i drugima pružiti.