Sulejman, Zrinski i suluda matrica

Inače mi Hrvati vrlo lako zaboravljamo minule događaje. Kao da nas se ne tiču. Kao, to se dešavalo negdje drugdje, nekome drugome. Nemam ništa s tim, što bi rekao poznati kantautor i pjevač.

Piše: Stipan Zovko | www.jabuka.tv

Posebno žalosno je što zaboravljavamo ne tako davno povijest ovih prostora, pa ni zadnjih stotinu godina većina ljudi nema pojma što se izdogađalo. Ne mogu se oteti dojmu kako nekima odgovara takva situacija. S neukim je lako. S toga nije čuditi naše neprestano ponavljanje grešaka.

Početak

Tek u posljednje vrijeme se bacih na istraživanje povijesti vlastitog naroda. Bolje i kasno, nego nikad, rekli bi neki. I apsolutno bih se složio. Nekako je to bilo u vrijeme kada je počeo kontroverzni Sulejman I. sa svojim haremom. Tek nešto kroz maglu, pamtio sam Siget i događaje. Pa me iskreno malo i šokiralo, ne prikazivanje od strane stranih medijskih kuća, koliko neznanje, ako mogu tako reći, naših sugrađana. Kao nekada kada sam s didom gledao Dnevnik, pa bi slijedila polusatna šutnja, tako isto sada djeca su prisiljena šutjeti i gledati s majkama, bakama ili očevima, slavnog koljača hrvatskog naroda i njegov nadasve inspirirajući harem.

To mi je možda bio i glavni poticaj za proučuvanje, jer kako ostati ravnodušan, kada vidiš ljude stisunute ispred malih ekrana dok čekaju hoće li tu noć j*bati Hurem ili neku drugu (rekao bi još neko ime, ali nijedna druga ženska osoba iz serije se ne spominje u statusima op.a.). To je nešto nalik tome kada bi za stotinjak ili više godina, Hrvati na TV-u pratili ljubavne pustolovine mladog Šljivančanina, Mladića ili pak najvećeg od svih drugova. Zato, ne trebamo se čuditi kada se povijest ponovi, po tko zna koji put.

Možda osobe koje sustavno proučavaju povijest, ne primjete toliko matricu, koliko kampanjci koji se zalete, pa se trude u jednoj godini biti hodajuće enciklopedije. Naime, povijest Hrvata na ovom predivnom komadu zemlje, neprestano se ponavlja. Poput neke matrice. Intervali su ponekad duži, nekad kraći. Ali se ponavlja, iznova i iznova. To je naprostno nevjerovatno, pamet da ti stane čovječe. Dok čitaš, misliš se, da li bi se smijao ili pak plakao?! Iz jednog lošeg saveza u još gori savez, od lošeg gospodara k još gorem. Vječno rascjepkana, vječno gažena, nikad zgažena.

Neće gledanje TV serije koja je sama po sebi bezazlena dovesti do ponovne uspostave Osmanlijskog carstva, iako bi to neki katstrofičari voljeli tako prikazati. Ali sasvim sigurno ukazuje na naše ne poznavanje vlastite povijesti. Kako drugačije objasniti toliko obožavanje Osmanlija, od kojih se čak i Turska nastoji ograditi zbog silnih zločina koje su počinili, za razliku od pojedinih političara u Sarajevu koji se njima diče.

Tko je doista bio Sulejman „Veličanstveni“?

Sulejman I., sin Selima I., naslijedio očevu krunu u svojoj 26. godini, nakon smrti oca. Nakon dolaska na vlast, obznanio je svoju namjeru ulaganja u znanost i kako će biti pošten i pravičan vladar. Vrlo zanimljivo, prvi potez mu je bio napad na Beograd, najbolju utvrdu tadašnje Ugarsko-Hrvatske države. Vrlo brzo je uništio Ugarsku koja je ostala racjepkana. Ništa bolje nije prošla ni Hrvatska, koja stoljećima kasnije neće povratiti svoje povijesne teritorije. Više puta je čak i sami Beč strepio od čizme Sulejmana I. To mu nije uspjelo, ali su mu ipak dugo godina plaćali danak, kako ne bi krenuo na njih.

Posebno zanimljiv je njegov posljedni pohod na Beč. 1566. godine krenuo je sa svojih 100 000 vojnika i 300 topova u osvajanje Beča. Iako to nije bio primarni cilj, ali zbog glavobolja koje je zadavao on i njegova obitelj, Sulejman je odlučio usput ubiti i Nikolu Šubića Zrinskog, kasnije poznatog i kao Nikola Sigetski, upravo zbog te bitke. Kretanje tako velike vojske je otežano, i iako nije najvaljen napad, Nikola saznaje o kretanju turske vojske i 2 500 vojnika koje zatiče u svojoj utvrdi, zatražio je zakletvu kako će se boriti s njim do smrti. Omjer vojnika je naprostno frapantan. 1:40. Svaki oblik pomoći je bio isključen, jer nije postala vojska koja bi mogla stati nasuprot Turaka.

Ali svejedno nije zapisan podatak ni o jednom odbjeglom ili pak prebjeglom vojniku na stranu brojnijeg neprijatelja. Što je sasvim sigurno zasluga i Nikole koji je uvijek u boj išao na čelu vojske i time svima davao primjer.

Sigetski kapetan i njegova mala utvrda sa bedemima od drveta i zemlje će se u narednim danima pokazati kao iznimno tvrd orah daleko mnogobrojnijim Osmanlijama. Kako je bitka tekla, tako su sve više Turci imali gubitaka, nesrazmjerno velikih hrvatskima.

Zato su mu Nikoli ponudili vlast nad cijelom Hrvatskom ukoliko položi oružje. Nakon što to nije upalilo, poslali su europskim vladarima pisma u kojima traže da ga razuvjere, što je bila i izvjesna garancija pogodbi ukoliko položi oružje. Čak su mu i sina Jurja zarobili, i zaprijetili kako će ga ubiti ukoliko se ne preda. Ali ništa ga nije moglo spriječiti u obranu domovine. Nekoliko dana prije pada, vjerovatno od starosti, umire i Sulejman I. To vojnicima nisu smjeli priopćiti, pa je vezir Sokolović to krio do završetka opsade kako ne bi već potonuli moral, dodatno pao. Nakon provale zidina, Zrinski sa svojih preostalih 300-njak vojnika u jurišu istrčava na tursku vojsku. Nakon što je oboren, njegovi časnici su ga okružili kako ne bi oskvrnuli njegovo tijelo. Uspjeli su zarobiti samo 4 vojnika, koji su kasnije otkupljeni, a jedan od njih, komornik Franjo Črnko, napisao je na hrvatskom, njemačkom i latinskom do u detalje sve što je doživio u mjesec dana opsade Sigeta.

Zbog gubitka 30 000 vojnika i smrti Sulejmana, Turci se povlače. Gubitak na hrvatskoj strani je bio 2500 vojnika i nepoznat broj civila u okolici, nitko osim 4 zarobljena nije preživio. Sve koje su zatekli u blizini, nabili su na kolac. Posebno su okrutni bili prema trudnicama, jer su čupali iz njih nerođenu djecu kako bi ih nabili na kolac. Ali sasvim sigurno to nećete vidjeti u serijama. Od tada, Nikolu nazivaju i Nikola Sigetski. Vijest o hrabroj smrti sigetskog kapetana, uskoro je odjeknula europom, jer su svi vladari bili zabrinuti zbog prodora islama na zapad, a Hrvatska je smatrana bedemom kršćanstva.

Kraj

Činjenice su nevjerojatne. No, ono što je još nevjerovatnije je činjenica kako ne postoji film, tv serija, niti roman o slavnom djelu Nikole Sigetskog. Ako krenete tražiti materijale o tom događaju ostat ćete vrlo vjerovatno na wikipediji ili nekom udžbeniku povijesti, s par redaka. A literatura o takvim junacima trebala bi biti dostupna na svakom koraku. Kako bi nam bio na prmjer, u borbi za više ciljeve. I dok se diljem zemaljske kugle, na sveučilištima proučava strateško djelovanje Zrinskog u bitci za Siget, pola nas ne zna stoljeće u kojem je živio.

Pitam se, kako uopće nazvati čovjeka poput Nikole, kojim imenom?! Spreman je žrtvovati svoj, sinov, živote svojih vojnika, a sve to za vjeru i domovinu. Vjerovatno ta riječ u našem jeziku ne postoji. Jer nije bilo velike potrebe, malo nam je takvih u tisućljetnoj povijesti. A naprosto su nam potrebni, danas možda više nego ikad.