Slaven Raguž: Hoće li u BiH ikada doći do lustracije?

To se znalo i ranije. Ona je presedan iz razloga što je dokazala da su službe ubijale i radi prikrivanja gospodarskog kriminala komunističke vlasti. Možemo li iz svega izvući pouke?

Piše: Slaven Raguž, Dnevnik.ba

Pri čitanju presuda sudac je kazao kako je jugoslavenski režim ubijao neistomišljenike samo radi mišljenja i političkog stava, jer ih se smatralo opasnošću po komunistički poredak. To jeste bitno, ali nije ono najbitnije. Ono što je puno važnije su sljedeće rečenice izdvojene iz teksta presude:

„Tijekom suđenja je dokazano da je optuženi Josip Perković izravno djelovao u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Cilj organizacije je bio uklanjanje Đurekovića kao svjedoka financijskih malverzacija u koje je u državnoj naftnoj kompaniji Ina bio upleten sin tadašnjeg visokopozicioniranog jugoslavenskog političara Mike Špiljka, Vanja"

S ovime pada u vodu teorija kvazi povjesničara, novinarskih, nevladinih i inih jugoslavenskih relikata, kao i ideoloških nasljednika bivšeg sustava koji tvrde da su službe ubijale „teroriste", kriminalce i slično. Đureković je platio životom činjenicu da je znao za kriminal kojeg su radile tada vodeće strukture partije, kriminal rađen pod krinkom „bratstva i jedinstva", „drugarstva" i sličnih gluposti.

Ona pobija ponajviše tezu o tome kako je nekad bolje bilo, nije se moglo, k'o sad, itd. kako nije postojala odnarođena elita koja je živjela u svome svijetu, nego se imalo, i ne samo da se imalo, svi su imali, a neki su morali imati više iz zahvalnosti što su svi imali. Svijet bajki u kojem neki i dandanas žive napokon je dobio svoj kraj u kojem u kojem ne žive svi dugo i sretno. Iz toga razloga je ova presuda od veće važnosti za BiH nego za Hrvatsku.

Tko se boji lustracije još?

Republika Hrvatska je još uvijek samo jedan privid suverene države. To je država koja ima sve odlike državnosti, ali mentalno i strukturalno je ostala zarobljena u prošlosti, tako da danas živi jedan alternirani kontinuum koji se samo nacionalno simbolički razlikuje od bivše države.

Aparat je ostao isti, jer su više manje isti umreženi likovi ostali sa rukama na polugama moći. Medijska kontrola jednaka , jer postoje teme, poput recimo Agrokora, Zagrebačke banke, porijekla imovine, itd. koje se ne smiju tretirati, a oni koji se usude bivaju marginalizirani, poput novirara Vedrana Kukavice.

O vladavini prava da i ne govorimo. Dovoljno je vidjeti VIP ložu na utakmicama reprezentacije ili prisjetiti se da je sami Sabor mijenjao zakon kako bi se izbjeglo izručenje Perkovića Njemačkoj. No, unatoč svemu, nakon ove presude Hrvatska ima temelja za provesti lustraciju i napokon okrenuti novi povijesni, uistinu suvereni list. No, kada ćemo mi u BiH povesti pitanje naše lustracije?

Analogije sa aktualnim stanjem kod nas u BiH su identične, samo se više ne radi iz interesa tobožnjeg „bratstva i jedinstva" nego iz tobožnjih „nacionalnih interesa". BiH nije niti privid države, nego je umjetno i na silu sklepan eksperiment gdje baš eksponenti tih službi iz bivše države vode glavnu i jedinu riječ. Ako su u Hrvatskoj bivši i sadašnji obavještajci umreženi u različitim strankama, u BiH je to dignuto na jednu višu razinu. Umreženi su ne samo u različitim strankama, nego i narodima, gospodarstvu i svim aspektima društveno političkog života, kao što je to nekad bio slučaj u bivšoj državi. Isti ljudi kao i nekada, istog mentalnog i ideološkog sklopa koji se samo odjenuli u stranke ili nacionalnog ili nekog drugog prefiksa. Oni se međusobno poštuju, vole, štite, itd., a sve ove tzv. prepirke, kojima smo svjedoci i ovih dana, su samo predstave za javnost.

Oni sjede u predsjedništvu, Vijeću ministara, federalnim i županijskim vladama, na čelnim funkcijama u strankama, na čelu javnih poduzeća itd. Oni pate za bivšom državom, a utjehu su našli u BiH kao nekom njenom klonu.

Mala Jugoslavija

Hrvati plaćaju najveću cijenu jer su se sve opasnosti i prijetnje na njihov nacionalni identitet koje su imali za bivše Jugoslavije, samo preslikale na BiH. Demografsko i politički gledano samo Hrvatima ovakva BiH ne odgovara i ne mogu se s njom identificirati.

Uz sve to, i političko vodstvo Hrvata je u vječnom unutarnjem sukobu: mentalni komunisti koji bi trebali propagirati i raditi u nacionalnom i narodnom interesu. Jedno s drugim ne ide, ili si jedno ili drugo. U našem slučaju, oni su ovo prvo.

Zato nam je propala i HB, i ideja samouprave, zato su isprostituirali i kriminalom i sitnim interesima okaljali sve naše svetinje i zato nam drugi povijest pišu. Kao i nekada, institucije služe isključivo za njihove potrebe i pokriće, a ti se ili prikloni ili seli.

Onaj tko se usudi ne prikloniti i ne odseliti, konstanto mu se nabija kompleks zločinca, fašiste, šoviniste. Ako nisi Hrvat po mjeri, moraš se sramiti što si Hrvat, dok neki drugi, kojih je usput rečeno i brojem više, sebi pripisuju spasiteljske i sa državom identificirane mesijanske uloge.

Jugoslavija je postala BiH, Beograd je postalo Sarajevo. Samo što se državni terorizam provodi suptilnijim i humanijim metodama, jer ipak, ovaj put se radi pod otvorenom supervizijom međunarodne zajednice.

Pouka?

Može li se onda izvući neka pouka iz ovog slučaja? Naravno da može. Moramo početi i mi sve jače govoriti o lustraciji! Lustraciji u našim redovima! Tek kada otvoreno o tome krenemo govoriti, moći ćemo realno i krenuti raditi na tome, a po inerciji će stvari i prvenstveno pravda morati isplivavati na vidjelo.

Kad krenemo iskreno govoriti o lustraciji kod nas, onda će se teško moći događati da „naši" opstruiraju i šute o sudbini generala Šantića, da „naši" šutke štite odgovorne za smrt Joze Leutara, da „naši" u institucijama šutke promatraju kako je HVO zločinačka organizacija, da se jedino za masovne zločine počinjene protiv hrvatskog naroda ne vode istrage i procesi...drugim riječima teško će se dogoditi da „naši" više vole „njihove" koji dolaze iz istog miljea, od onih koji su ih birali, još uvijek biraju i koje predstavljaju.

Samo istina sa sobom može donijeti pravdu, a samo pravda (ne njen jeftini privid),i to jednaka za svakoga može sa sobom donijeti istinski suživot.

Dnevnik.ba