FOTO  Sjaj i bijeda mostarskih ulica

Sjaj i bijeda mostarskih ulica žive, žive u tom gradu na Neretvi jako dugo, intenzivno, polagano. Mladi se igraju, neki već putom za Njemačku, drugi pak kategorički strepe pred izazovom budućnosti.

Sretnem tu i tamo vesele poglede mladih parova punih entuzijazma, elana za život, volje i strpljenja. Ti su pogledi razdragani, fluidni i kao da se stope s prvim zrakama sunca, ne kopne, ne jenjavaju. Dođu i srednjovječni pogledi supružnika, šetajući komentiraju svakojaka dnevna zbivanja u gradu, okolici, naselju i selima. Zatim slijede puste igrarije malenih dječaka i djevojčica, umirovljenici u bijelim platnenim košuljama sa štapom kako sjede i potiho razgovaraju na drvenim klupama. Nastane počesto muk noću, grakću ptice i cvrčci istodobno, pokoji biciklist ili sportaš juri počasni krug prije spavanja.

Mostar je grad sreće, kavana, pjesnika i lutalica. Mostar je utvrda vrhunskih sportaša, biznismena, avanturista. Isplati se djelovati u tom gradu, nije toliko optimističan koliko ga obogaćuje taj poznati crni humor nadugo opjevan u mostarskom hakativu - padežu samoobrane od neuspjeha. Tu će Vam oprostiti sve, samo neće uspjeh. To će Vam servirati kao hladno jelo neporecive vrijednosti u vidu otrova. To je grad s najviše sunčanih sati i kavana, mediteranski šarm dovodi studente iz svih krajeva da hrle u taj, po mnogo čemu, poseban grad. A tek prelijepe Mostarke, njih ima napretek. Hodaju zanosnim kretnjama, uvijek lijepo obučene, sređene, dotjerane. Ne mogu ni zamisliti grad bez njih, njihov ih govor odaje, pun je mostarskih izvedenica, šatrovački nabijenih i sklepanih, ali ipak u neku ruku otmjenih. Grad je živ, kuca žilavim srcem Hercegovaca, dolinom rijeka i vijugavim putovima mostarskih ulica. To je sjaj i bijeda mostarskih ulica, ulica što spajaju beskrajne horizonte ljudi svih krajeva, boja, jezika. To je Mostar, ne oprašta Vam olako grijehe ni propuste. Dobrodušan je to grad i spreman na kompromis ako ste Vi spremni na taj korak. Citirat ću velikoga Ivu Andrića: "Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutro, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar. Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što se prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći.

Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čoveka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad. Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladica i devojaka u predvečernjoj setnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvjetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu. Po toj svetlosti ja se najbolje.

Piše: Prof. Ivan Vrljić/HERCEGOVINA.info