QUO VADIS, EUROPA? Otpor 'Starog kontinenta' u sazviježđu velikih sila

Godina Gospodnja 2025., iz dana u dan sve je konsekventnija. Znakovito je što je ovo i jubilejska godina, te je još značajnija činjenica što upravo u ovoj godini obilježavamo 80 godina od završetka Drugoga svjetskog rata.

Godina 1945. nije bila samo završetak jednog razornog sukoba, nego je možemo gledati kao nultu točku jednog novog poretka. Ako malo bolje razmislimo, uvidjet ćemo kako mnogi od nas upravo žive s (pod)sviješću da je 1945. godina nulta godina neke epohe koja putuje prema kraju povijesti. Doduše, mi i dalje u našim školama učimo povijest od onih najranijih vremena pa sve do danas, ali kao da ono što se dogodilo prije te 'nulte' godine za nas nije relevantno.

Svi smo naviknuti razmišljati u koncepcijama koje su se rađale u 'kozmogonijskom' događaju Drugoga svjetskog rata i desetljećima koja su uslijedila. Te koncepcije i dalje uvelike oblikuju europsku politiku i svjetonazor, i donedavno je postojalo uvjerenje da su sve krize bile tek turbulencije na sigurnom putu prema 'kraju povijesti'. Nedavni događaji upućuju na to da se stvari ne bliže svome kraju. Dapače, kao da ulazimo u neki novi ciklus uspona i kataklizmi. Stoga moramo zastati i vidjeti kako se Europa razvijala od 1945. pa sve do danas te koje su posljedice tog razvoja na njezin trenutni položaj.

Podjarmljena Europa

Europski kontinent čak i danas predstavlja sinonim za prestiž i moć. Taj ugled izgrađen je kroz stoljeća svjetske dominacije, kada su europske sile kroz svoje kolonije i popratni ekonomski mišić podjarmile čitav svijet.

Upravo su do Drugoga svjetskog rata većina svjetskog teritorija i populacije bile pod jurisdikcijom europskih sila. Iako se tu radilo o brojnim moćnim nacijama koje su se međusobno nadmetale, i dalje govorimo o kolektivnoj Europi, jer se radi o nacijama koje imaju međusobno razumijevanje i svojevrsni zajednički cilj.

Nadmetanje i međusobne trzavice su postojale, ali su se europske nacije i dalje smatrale dijelom jedne zajedničke cjeline. Ta vrsta moći počela je kopniti na prijelazu u 20. stoljeće.

Prije svega, Prvi svjetski rat iscrpio je velike kolonijalne sile do praktične iznemoglosti te je održavanje ogromnih imperija postalo hendikep kojeg se valjalo čim prije riješiti. Njihovo nekoć glavno izvorište moći moglo se i oporaviti da nije došlo do Drugoga svjetskog rata. Sam Drugi svjetski rat proizvod je bahatosti i nepromišljenosti u kažnjavanju poraženih.

Prvotni cilj bio je trajno onemogućiti neprijatelja na bilo kakvo ponovno masovno osvajanje, a zadane mjere zapravo su pobudile još monstruoznije sile koje su napravile još veću štetu. Europske sile, poglavito Velika Britanija i Francuska, možda su imale pravičan razlog za uključivanje u rat, ali racionalan razlog nikako nisu imale. To su bile velesile s najglomaznijim imperijima ispunjenim društvenim nemirima, vojnom silom koja je bila osiromašena i izmorena te stanovništvom koje je nakon traume Prvoga svjetskog rata odbijalo ući u novu traumu.

Rat se ipak dogodio, i ove dvije sile izvukle su pobjedu, ali njezina cijena pokazala se prevelikom za sve ono što su zapravo dobile. Tijekom samih ratnih operacija sve su se europske nacije (bile one na strani Saveznika ili na strani Osovine) postupno našle u podređenom položaju u odnosu na dvije nove velesile koje su stupale na scenu – SAD i SSSR.

Drugi svjetski rat 'oslobodio' je sve nacije, ali zapravo je došlo do preraspodjele teritorija. Sovjetski je Savez pod svoju čizmu stavio čitav istok Europe, dok je Amerika kao svoj kolač uzela njezin zapad. O sovjetskom modelu upravljanja ne treba previše govoriti jer je on i suvremenicima bio vulgarno jasan. Amerikanci su, s druge strane, baršunastim rukavicama uspostavili svoju hegemoniju nad europskim kontinentom, i ta će se hegemonija nakon propasti komunizma proširiti i na sam Istok.

Europa uljuljana

Ono što je pogodovalo Europi bio je ekonomski uspon, posebice nakon formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik 1952., koja će izrasti u Europsku uniju kakvu danas poznajemo.

Tako su pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća bile razdoblje neviđenog prosperiteta. Krize koje su uslijedile u sedamdesetim i osamdesetim godinama nagnale su zapadnoeuropske države da migracijama pokriju nedostatak radne snage, i počelo je djelovati da će se ta razina prosperiteta moći održati do u nedogled.

Dodatni zamah toj koncepciji dao je pad komunizma početkom devedesetih godina, i postojalo je uvjerenje kako će snaga liberalne demokracije osloboditi sve narode i upraviti ih prema trajnom prosperitetu. Europske zemlje odale su se tom kozmopolitskom duhu te su bezbrižno uživale u prosperitetu koji je bio neviđen u povijesti.

Prošlo je osamdeset godina otkad se dogodio veliki rat na europskom kontinentu, a mnogi su njezini stanovnici izbacili rat kao bilo kakvu realnu mogućnost. Ovo je sve rezultat snažne ekonomije te velikog zaštitnog kišobrana kojeg je SAD podigao iznad kontinenta.

Kao što je svatko razuman mogao pretpostaviti, ovakvo blagostanje nije moglo trajati vječno. Sama ekonomija pokazala je brojne slabosti, temeljne gospodarske grane zanemarivane su nauštrb sve većih uslužnih djelatnosti, ekscesivna imigracija sa sobom je donijela društvenu dezintegraciju koja je od Europe napravila jedno od najnesigurnijih mjesta za život, te je pretjerana ovisnost o američkoj vojnoj moći ostavila Europu nespremnu za bilo kakav budući sukob.

COVID-19 kriza te kriza rata u Ukrajini pokazale su svu nadmenost, ali i slabost Europe, koja je, misleći da će ostvariti pobjedu nad velikim neprijateljem s Istoka, zapravo pridonijela svom ekonomskom i društvenom urušavanju. S druge strane, Amerikanci su svirepo tolerirali svojevrsnu 'autonomiju' europske politike po cijenu sklada s vlastitom, ali nova trumpovska administracija do temelja uzdrmava dosadašnje odnose.

Ukoliko se Europa ne počne ponašati kao ravnopravan partner, Amerika će taj svoj hendikep bez problema odbaciti, barem kako trenutno stvari stoje. Slabe liberalne elite, koje su uvelike svojim ekonomskim i demografskim mjerama kroz posljednjih nekoliko desetljeća radile upravo na slabljenju Europe na ekonomskoj, društvenoj, kulturnoj i političkoj razini, sada beru plodove svojih pothvata. SAD, Rusija i Kina nalaze se u napetom odmjeravanju snaga, i postavlja se pitanje hoće li Europa uopće moći sudjelovati.

Budućnost pred raskrižjem

Europska 'ujedinjenost u različitosti' uvijek će biti kočnica pri nadmetanju s ostalim velikim silama. Iako je na trenutak djelovalo da će se Europska unija od ekonomske zajednice razviti u onu konkretnu političku, velike nacionalne i političke razlike njezinih članica zakočit će bilo kakav oblik potpunog ujedinjenja. S druge strane, europske države nužno su upućene jedna na drugu, posebice u trenutcima globalne nestabilnosti u kakvoj danas živimo.

Ono što Europljani moraju učiniti jest prije svega sagledati svoju osobnu situaciju i vratiti se svojim korijenima. Nekadašnje pretenzije na svjetsku hegemoniju trenutno su trajno daleko od bilo koje moćne europske nacije, ali s druge strane moć i utjecaj i dalje postoje. Države i zajednice i dalje postoje, što znači da postoje i potencijalna rješenja, prije svega na ekonomskom i društvenom planu.

Trenutne globalne promjene, koliko god sa sobom nosile stupanj nestabilnosti, sa sobom nose i dozu slobode, koja je u razdoblju željezne 'političke korektnosti' kočila bilo kakvo ozbiljno i praktično promišljanje o problemima pred nama. Europa mora ponovno naučiti gledati na sebe i svoje potrebe te uz to shvatiti da ekonomija nije jedini interes za koji trebaju skrbiti.

Trenutna vojna slabost i društvena atomiziranost egzistencijalne su prijetnje europskim državama, i ne riješe li ih, može doći do potpunog kolapsa. Tek se ponovnim okretanjem sebi otvara mogućnost reorganizacije i povratka na svjetsku scenu.

Hoćemo li dočekati ovakav potez? Vrijeme će nam to uskoro pokazati.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.