Ptice umiru pjevajući, a svećenici oženjeni

Nešto što se u početku čak moglo činiti kao konstruktivna kritika, poziv na raspravu, ukazivanje na prisutne probleme lagano je preraslo u obične floskule, neistine i razne gadarije izgovorene ili napisane od strane (redovito) nekompetentnih ljudi upućene na račun Crkve kao dežurnog krivca za sve probleme koje nagrizaju moderno društvo. Bijesni automobili koje svećenici voze, pedofilski i homoseksualni skandali, teodicejsko pitanje zla i patnje u svijetu, novci kojima kler raspolaže, granična pitanja prirodnih znanosti, razni sakramentalni, pastoralni, katehetski, bioetički i kakvi sve ne problemi. Jedni prebacuju vjeronauk iz škola u župe, drugi u škole uvode seksualni odgoj, treći se revno zalažu za najrazličitija prava dokidajući istovremeno pravo sićušne ljudske osobe da bude upravo to što jest –ljudska osoba nastanjena u utrobi majke, dok četvrti od vjere i religije prave neki čudni sinkretizam uzimajući tek elemente koji im odgovaraju iz razloga samo njima poznatim: Krist da, Crkva ne!

Očito danas vlada nekakvo pomodarstvo; svoj status, intelektualnu, kulturološku i društvenu izobrazbu najbolje ćete dokazati ako protumačite neki od članaka i paragrafa Kanonskog prava, ako uočite neke nepravilnosti u Svetom pismu (koje su vrsnim egzegetama jednostavno promakle), ako dokučite otkud zlo u svijetu, a Bog je dobar i ako postavite postulat prema kojemu nakupina ljudskih stanica postaje pravo ljudsko biće i osoba tek onda kada je u stanju odgovoriti na sljedeća vaša pitanja: Kakooo kažeee kravaaa? Kakooo kažeee macaaa? Diiii jeeee tataaaa? Ništa prije. Ni slučajno od trenutka začeća. Doduše, odgovor na ovo zadnje pitanje bi ponekad željela znati i mama, no dobro sad.

Crkvu se napada (istina, u iznimnim situacijama i s punim pravom) po novinama, u neformalnim razgovorima, u političkim razmiricama, u kvalitetnim te u onima manje kvalitetnim televizijskim emisijama. Jedna takva (sami prosudite u koju od ove dvije kategorije spada) me i ponukala da napišem ovaj tekst. Riječ je o HRT-ovoj emisiji 8.kat voditeljice Danijele Trbović emitirane 21. ožujka. Tema spomenute emisije bio je celibat svećenika. Našla se tu garnitura različitih gostiju koja je progovorila o spomenutoj temi i to sve redom iz osobnog iskustva. Prvi je na redu bio bivši slavonski fratar koji se zaljubio u izvjesnu damu te s njom dvije godine održavao vezu, nakon toga napustio svećeništvo, proveo s njom dodatnih dvadeset godina u nevjenčanom braku te ju je na koncu ipak oženio. I tako bivši fratar Božidar Balenović opisuje početke njihove veze i ljubavi, tajna nalaženja i izlaženja, a cijela publika ga razdragano gleda, kao da je riječ o kakvoj sladunjavoj pubertetskoj simpatiji. Čak ustvrđuju kako se u vrijeme začetka njihove ljubavi kod nas počela prikazivati serija „Ptice umiru pjevajući“, pa je to bila kao neka simpatična koincidencija. Božidar vrlo smjelo prilagođava cijelu katoličku teologiju sebi, govori kako nije mislio da griješi, naglasak pokušava staviti na iščitavanje Svetoga pisma, a ne na Crkvu, dokidajući istovremeno brojne eklezijalne postulate s kojima je tijekom svoga teološkog studija morao biti upoznat.

Nakon njega slijedi Belmondo Miliša, još jedan propali klerik, ujedno i glumac, teolog, zamalo stomatolog, zamalo defektolog i zamalo sociolog koji je katoličanstvo prigrlio jer je želio pristupiti nekoj konfesiji te ući u samostan koji je smatrao privilegiranim prostorom duhovnosti. Ovaj je očito eksperimentirao sa svim i svačim, pa se tako nakon brojnih previranja i lutanja skrasio u jednoj sigurnoj luci koja se pojavila u obliku žene. Kao i njegov prethodnik, napustio je svećenstvo.

Zadnji u nizu stiže Dragutin Kurpez, oženjen, otac troje djece, sa dvanaest godina isusovačkog redovničkog i svećeničkog staža.

I tako Danijela ispituje svoje goste, polazeći od teze kako je celibat neodrživ, nagađa o tome kakvu formaciju prolaze mladi kandidati, zabrinuta je za brojne svećeničke ljubavnice te nastoji otkriti skrovište gdje ih nestašni svećenici skrivaju i od Boga i od ljudi. Barata Danijela i određenim statističkim podatcima. Prema njima 20% svećenika ima redovne spolne odnose dok ostalih 80% povremeno ili redovno masturbira. Narav istraživanja je takva da uopće nemamo razloga sumnjati u to kako su rezultati mjerodavni. Čak ni ne pomišljam na to da je Danijela ovu statistiku bubnula u trenutku snimanja emisije i nije mi ni na kraj pameti pomisliti kako je ovakvo istraživanje bizarno i ponižavajuće, kako baca sjenu na onaj (većinski) dio klera koji svoja obećanja i zavjete poštuju do kraja i ispravno, uz brojna odricanja i napore usmjerene ka duhovnom rastu. Voditeljica nastoji otkriti kako to pojedini svećenici uspiju obdržavati celibat, koliko im crkvena i društvena sredina pomaže u tome, te je li moguće preko pobožnosti i duhovnosti kompenzirati tjelesnu i supružničku ljubav i odnose. Naime, sve su to normalni i od Boga dani porivi i osjećaji, a zadaća svećenika je da ih nekako potisnu i trajno apstiniraju od njih. Ispravan odgovor, naravno, ne dobiva jer ga traži od pogrešnih ljudi. Za sugovornika nije imala niti jednog svećenika koji uspijeva živjeti i poštovati vlastitom voljom i željom zavjetovan celibat. Čudne su ovo neke medalje danas, gotovo nijedna nema dvije strane. Današnje medijske medalje imaju uglavnom jednu stranu i to onu koja odgovara stavovima i svjetonazoru vladajuće garniture. Nedostatak objektivnosti je postao kroničan, dok potreba da se poslušaju različite strane i mišljenja lagano iščezava. Jer govorit će se ono što se treba i mora čuti. Pa koliko god to ponekad izvitopereno bilo.